Nikola Babić

Nikola Babić

"Svaki dan u Africi bio mi je istinski dar!"

Povodom 83. svjetskog misijskog dana za Katolički tjednik govorio je gosp. Nikola Babić iz Rijeke, psiholog, koji je kao misionar laik proveo godinu dana djelujući u Ruandi. Na pitanja što ga je uopće ponukalo na oduku da pođe u Afriku te kako je izgledala jedna njegova svakodnevnica u misiji, spremno je odgovorio, spremajući se za ponovni odlazak među Afrikance.

Na početku, možete li nam reći nešto o tome odakle uopće ideja za odlazak u misije?

Ideja za odlazak u misije pojavila se jako spontano, na samom početku o misijama nisam ni razmišljao iako je ta ideja svakome pa tako i meni bila egzotična, privlačna. U biti pojavila se želja pred sam kraj studija za jednim periodom malo intenzivnijeg duhovnog života prije tih većih odluka, zapošljavanja, „kretanja u svijet“. Osim duhovnosti kao veliku formirajuću ulogu prepoznao sam i iskustvo konkretnog, praktičnog, nesebičnog rada za druge, za potrebite.

Susret i razgovor s fra Ilijom Barišićem prilikom njegovog posjeta župi zaintrigirao me, tu sam vidio način da objedinim svoje najdublje potrebe i želje... Zatim preko Radosne vijesti pa misijskog ureda pronalazim Udrugu Zdenac i časnu Ljilju Lončar, koji su ponudili upravo ono što je meni trebalo. I baš u tome vidim veliki Božji dar, osjećam da me upravo On vodio i zvao da mu služim, jer to nije bila isforsirana odluka već uistinu moj put koji sam s tom sviješću slijedio i u trenucima sumnje i nesigurnosti.

Kako su Vaši bližnji reagirali na vijest da odlazite u Afriku?

Pa vjerujem jednako kao i ja, s nevjericom... Ni meni na samom početku nije bilo sasvim jasno gdje ja to idem i zašto uopće idem, teško mi je onda bilo to i objasniti svojim najbližima, pogotovo jer se radilo o za nas dosta neobičnoj i nesvakidašnjoj odluci. Međutim vrlo brzo osjetili smo svi da jednostavno moram poći, kasnije sam na svom putu imao veliku podršku najbližih.

Budući da ste preko udruge „Zdenac“ krenuli u misije, ipak ste prije odlaska trebali kod njih proći svojevrsnu obuku. Možete li nam reći nešto više o tome?

Tako je, u Splitu sam proveo godinu dana u programu priprave Zdenca za misionare laike. I presretan sam zbog toga, godina dana nije puno s obzirom na sve darove, snagu i znanje koje sam dobio. Program mi je jako odgovarao, na prvom mjestu zbog intenzivne molitve i radu na osobnoj duhovnosti koja i jest i trebala bi biti izvor snage i smisao svakog misionara, ako se mogu tako nazvati. Uz duhovni program pratili smo i neke kolegije na bogosloviji radi boljeg upoznavanja sa svojom vjerom, zatim tu je bilo puno volontiranja, sa tjelesno i mentalno hendikepiranima, starijim osobama, djecom, pa učenje francuskog jezika, različite radionice... Sve u svemu jedan sveobuhvatan program, vrlo aktivan, koji je bio dobra priprema za ono što me je tek čekalo.

Po dolasku u Afriku, što ste tamo zatekli? Koliko je bilo u skladu s Vašim očekivanjima i predodžbama?

Zatekao sam još jednog volontera «Zdenca», gospodina Mladena Belića, don Danka Litrića, salezijanski centar za mlade Gatenga, djecu, Kigali, Ruandu... U prvi mah dosta novih boja, zvukova, lica, sadržaja, tako da sam na početku samo „snimao“... Ne sjećam se svojih očekivanja, i budući da je teško bilo koga u Europi pripremati za Afriku mislim da je priprava bila korisna i u tome da čovjeka jednostavno otvori za nova iskustva, za nove susrete, učenje. A onime s čime sam se susreo bio sam u najmanju ruku oduševljen!

Nikola Babić

Za mnoge ljude u razvijenom svijetu Afrika je pojam uz koji obično vežu bijedu i siromaštvo. Koliko su te predodžbe doista ispravne?

Ako krenemo uspoređivati standarde života možemo usvojiti i to mišljenje, poistovjetiti Afriku s pojmovima siromaštva, gladi, bolesti, neimaštine, no po mom mišljenju i iskustvu to je vrlo rigidno razmišljanje. Kad čovjek otvori oči i srce otkrije jedno sasvim drugo bogatstvo duboke duhovnosti, zadovoljstva malim, životne radosti unatoč objektivnim nedaćama. Ne treba suditi po sebi, uspoređivati, čovjeka treba shvatiti i s njim živjeti, ne nametati sebe, svoje mišljenje koje može biti samo produkt naše kulture.

Po zanimanju ste psiholog. Koje je bilo Vaše područje rada po dolasku u Ruandu?

Kao psiholog usko gledano najbliže mom profesionalnom radu bilo je jedno malo „savjetovalište“ za naše mlade iz centra koje sam organizirao, u biti vrlo jednostavno, ostavljao sam slobodna popodneva za razgovor s tim momcima. Posljedice genocida 1994. i u to vrijeme su se itekako osjećale, posljedice rastavljenih obitelji i svih užasa, tako da su najčešće pričali o tome, no bili smo otvoreni za razgovor o svemu što ih zanima.

Možete li nam malo opisati svoju svakodnevnicu u misiji?

Dan bi započinjao jutarnjom molitvom i misom sa zajednicom salezijanaca u 6:15 ujutro. Velika je milost svoj dan započeti sa sv. pričesti! Zatim doručak, duhovni nagovor za mlade koji dolaze u školu (u Gatengi svaki dan oko 1200 djece!) i rad započinje! Obveze su bile različite, moram reći da sam dobio poprilično slobodne ruke, da se pronađem u onome što ću najviše voljeti i što ću najbolje raditi, a potreba je stvarno more... Tako da je tu bilo svega, od organiziranja biblioteke, poučavanja informatike, popravljanja kompjutera, izrade projekata kumstava, zatim obavljanja različitih dužnosti za zajednicu, vožnje, provođenja vremena sa djecom i mladima... Živjeli smo stvarno kao dio zajednice i tako bili i prihvaćeni.

Zajedno smo radili, jeli, molili se, odmarali, kao braća dijelili sve. Poslije ručka nastavile bi se popodnevne aktivnosti, zatim večernja molitva, ponekad bih s djecom iz doma izmolio krunicu u procesiji po centru, zatim večera i često još malo sa djecom. Tempo je uvijek bio dosta zaposlen, trebalo je sve to pohvatati ali i biti oprezan i ostaviti dovoljno vremena za odmoriti tijelo jer se stalno nešto događalo. Sve su aktivnosti bile usklađene s programom centra, zajednica bi se okupljala na sastancima na kojima smo iznosili svoje aktivnosti, obaveze, komentirali, koordinirali rad... Vikendom je posla neki put bilo i više, tada djeca nemaju školske obaveze pa dolaze u centar na različite vannastavne aktivnosti kojih je Gatenga bila prepuna, od akrobata, različitih sportova, benda, tradicionalnih plesova, bubnjara... Svaki dan bio je ispunjen, dinamičan, istinski dar!

Na kakav način tamošnje stanovništvo doživljava misionare?

Moje iskustvo je da je njihov rad jako cijenjen i domaće ih stanovništvo voli. Osjećaju njihovu ljubav, njihovo predanje i posvećenje tom narodu i rado su viđeni posvuda.

Nije nepoznanica da su i u novije vrijeme stradavali misionari u Africi. Jeste li, za vrijeme svoga boravka tamo i u jednom trenutku bili zabrinuti za vlastiti život?

To je točno, ali takvih vijesti na svu sreću ipak nema previše. Osim jednog pokušaja provale u kuću u kojoj sam živio nisam imao većih problema, ali čovjek se s vremenom nauči ponašati. Ruanda je poprilično sigurna zemlja međutim neke okolne države znaju biti opasne pa se ne preporučaju šetnje kad padne mrak, i čovjek se jednostavno prilagodi. Mislim da se ponekad i velika znatiželja domaćeg stanovništva krivo interpretira kao agresivan čin, međutim kad čovjek provede neko vrijeme s njima i nauči koju domaću riječ jednostavno se nauči nositi sa svim situacijama, najčešće osmijehom!

Godinu dana ste proveli u misiji. Kako je taj boravak utjecao na Vas?

Rekao bih prije da me jako obogatio, naučio neke važne životne lekcije o stvarima koje su uistinu bitne u životu (a budimo iskreni nema ih puno), učvrstio moju vjeru... I po sebi sam primijetio da sam nakon tog iskustva koje je stvarno još tako živo u meni puno opušteniji, mogu slobodno reći i realniji u svakodnevnom životu... Sad znam da strah i nesigurnost nisu razlog da čovjek odustane od svojih snova jer Bog je jači od svih naših sumnji i ako mu se otvoriš tako da mu se u potpunosti predaš On će te sigurno ojačati, nagraditi. To je stvarno pravilo koje funkcionira! Plodove tog iskustva osjećam i dan danas, darove i dalje primam, u tom duhu želim i ostati.

Namjeravate li se ponovno vratiti u Afriku?

Ako sve bude u redu još ove godine! U pitanju je ipak samo godišnji odmor, posjet misionarima, prijateljima. U „mamu Afriku“ se vrlo lako zaljubiti i ona jednom kad se uvuče zove, mami... Moj je boravak dolje bio stvarno ispunjen i zaokružen, nisam odlazio u grču, tako da nemam osjećaj nedovršenosti, a Bog me nagradio i vrlo ispunjavajućim poslom u struci za koji također treba puno ljubavi i kojeg volim. No nisam ni prvi put mislio da ću završiti u Africi, pa zašto i dalje ne ostati otvoren Božjem pozivu? S Njim je život stvarno avantura...

Na kraju, postoji li neka misao koju biste voljeli podijeliti s čitateljima „Katoličkog tjednika?

Pa možda podijeliti s čitateljima misao pomaganja, volonterstva... Moje iskustvo je možda zanimljivo samo zato što je pomalo neobično, egzotično, ali to je samo bonus koji sam dobio kad sam odlučio Bogu otvoriti srce. Stvarno nije bitno pomažeš li u Ruandi, Sarajevu, na Rabu... Svuda oko nas su potrebni, misionarstvo počinje s našim ukućanima, susjedima, sugrađanima. Volonteri svih zemalja svijeta stvarno su braća jer dijele i žive istu misao, osjećaj za čovjeka, za njegove potrebe, boli, radosti...Htio bih potaknuti na prvom mjestu sebe pa i sve nas da stvarno živimo već sad to blaženstvo ljubavi među ljudima, jer ne možemo mi toliko dati koliko ćemo sami primiti, koliko ćemo se sami ostvariti i biti ljudi, a i kako bolje Bogu reći da ga voliš?

Razgovarala: Bojana Đukić

Projekt Misionar Milosrđa

BIBLIJSKA RAZMATRANJA

  • 24. nedjelja kroz godinu
    Današnja čitanja pozivaju nas i dopuštaju nam da gledamo u Božje srce. Bog nam dopušta da ga se kroz molitvu i vapaje dodirne i obratimo mu se. Isus nam pokazuje svoga Boga koji se obraća i traži izgubljenog sina, ide mu u susret i grli ga. Je li to i moja slika Boga? Je li moj Bog, Bog koji spašava, koji grli i ljubi?
    u Godina C

DUHOVNE PRIČE

  • Vodonošina priča
    Vodonošina priča

    Vodonoša je imao dva velika keramička vrča. Nosio ih je na ramenima okačene na krajevima dugog štapa. Jedan vrč je imao pukotinu, dok je drugi bio čitav i uvijek je uspijevao prenijeti istu količinu vode...

    u Duhovne priče

SVJEDOČANSTVA IZ MISIJA

{lang hr}Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.{/lang}{lang en}This site uses cookies. By continuing to browse the site you are agreeing to our use of cookies.{/lang}{lang es}Este sitio utiliza cookies. Al continuar navegar por el sitio, usted acepta el uso de cookies.{/lang}