Svjedočanstva iz misija

Dok se vrijeme odlaska s Venezuele bliži u isto vrijeme se miješaju osjećaj zadovoljstva na obujam posla kojeg smo obavile, s druge pak strane toliko je novih ideja, toliko novih stvari koje bi se mogle i trebale uvesti u naše grupe. Znajući da nikada nikome vrijeme nije išlo u prilog, pa tako ni nama, imajući to na umu, naš rad je nastavio u istom ritmu. Jednako kao vrućine koje nemilosrdno ne popuštaju iz dana u dan, tako sestra Ljilja i ja, iz dana u dan s još više snage nastavljamo utrku s vremenom kojeg je još malo preostalo.

Kako je cijeli mjesec listopad posvećen misijama, članovi Zdenca u Tanzaniji su odlučili da zadnja nedjelja u listopadu bude njihova misijska nedjelja. Obilježili su to na prikladan način kako dolikuje ovdašnjim običajima.

Naše vrijeme i naš boravak u Venezueli je vremenski ograničen. Znajući to, a u isto vrijeme imajući na umu sav obujam posla te ciljeve koje smo postavili, a koje želimo ostvariti dok smo tu, dane čini sve kraćima, a neizostavno imamo dojam na svršetku svakog dana, da je posla sve više.

Uz mnogo znoja i napora Bogu dragom hvala nastavljamo dalje. Gotovo pa nesnosne vrućine na otoku Margariti ne popuštaju. Suha zemlja i sveukupna vegetacija već duže vrijeme nalikuje kao da smo u Africi. Žeđa zemlja, žeđaju ljudi. Zemlja za vodom, a ljudi za vodom i promjenom. Sestra Ljilja i ja, kao dionici u naporu da se ta promjena dogodi, nastavili smo s radnim ritmom kojeg se ne bi posramili ni okorjeli radoholičari.

Ovih dana smo posjetili Isaca u njegovom domu u naselju Mkaganga. Od loklanih volontera smo saznali da ovaj 17-godišnjak, koji ne hoda, ne može govoriti, a i slabije čuje treba popravak invalidskih kolica kojima su uništeni sjedište i točkovi.

Ovdje u Venezueli opozicija koja je prošle godine dobila izbore, prikuplja potpise za referendum, za promjenu vlasti. Sinoć je izdana naredba od predsjednika Madura da se zabrani prikupljanje potpisa u svrhu onemogućavanja referenduma. Kao reakcija na to, internetom se počeo dijeliti ovaj tekst.

Stigao je dan našeg odlaska u daleku Venezuelu, nastaviti započeto u ovoj zemlji pogođenoj jakom krizom.

 

Predstavljam vam Aiki, četrnaestogodišnjakinju koja želi ići u školu kako bi znala čitati i pisati.

U obližnjem selu Ibohora, u blizini misije Ujewa zajedno sa svojim unukom Hamzom, živi starica po imenu Agatha. Ova starica u svojim 70-im dijeli sudbinu mnogih baka i djedova u Africi, a to je da uglavnom žive sa unucima o kojima se moraju skrbiti, jer su im roditelji umrli ili ih napustili. Fizički više nije sposobna skrbiti se niti o sebi, a niti o unuku koji je učenik 4. razreda osnovne škole. Uglavnom ovisi o milosrđu drugih ljudi i o fizičkoj pomoći njenog unuka kada se vrati iz škole.

{lang hr}Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.{/lang}{lang en}This site uses cookies. By continuing to browse the site you are agreeing to our use of cookies.{/lang}{lang es}Este sitio utiliza cookies. Al continuar navegar por el sitio, usted acepta el uso de cookies.{/lang}