Svjedočanstva iz misija

Sirotište Chipole

 

Želimo Vam prenijeti najnovije vijesti iz našeg omiljenog sirotišta Chipole o kojem brinemo već 11 godina.

Chipole se nalazi u pokrajini Songea, na jugu Tanzanije, blizu granice s državom Malawi.

Putovanje iz naše misije Ujewe do Chipola trajalo je 7 sati. Krenuli smo ujutro u 6 sati, a stigli oko 14 sati.

Na putu prema Chipole izmijenili smo tri godišnja doba i krajolik. Od uspinjanja na planinu kroz mjesto Njombe gdje nas je zatekla gusta magla i kiša, ljudi u debelim jaknama. Tu smo stali naliti gorivo i kupiti poklone za djecu i doručkovali.

Mjesto na kojem smo odlučili jesti je mala prostorija u koju se uguralo više ljudi nego što je prikladno. Ana, naša volonterka i Kasanga, naš vozač odlučili su se za juhu i meso, dok sam ja htjela po običaju doručkovati jaja. No ostala sam zbunjena jer su mi nudili jaja po dvije različite cijene, dok Ana nije objasnila. Postoji kako oni zovu kemijsko/umjetno jaje koje nema žumanjka ili pak ima ali je crne boje ili ću prirodno jaje koje je duplo skuplje. Naravno zbog skeptičnosti i što nikad nisam vidjela a ne mogu niti zamisliti da jedem jaje s crnim žumanjkom odlučila sam se za prirodno jaje koje je jako malo. Ana mi je rekla da upravo jer je malo, a i skupo većina ljudi jede to umjetno jaje koje je značajno veće.

 

Nakon doručka nastavili smo put gdje je nakon hladnoće i guste magle uslijedila vožnja niz planinu gdje se i s jedne i druge strane ceste moglo uživati u prekrasnom  i nepreglednom pogledu na polja čaja i visokih stabala koja okružuju kao ograda plantaže. Kao da mi je pročitala misli, Ana vidjevši moj zadivljeni pogled dala mi je informaciju da ta polja koja su se protezala oko 1 sata vožnje pripadaju engleskom prijestolonasljedniku princu Charlesu. Tad sam progutala knedlu jer mi je poznato koliko taj čovjek ima, a koliko ovdje ljudi nemaju.

 Temperatura je vrlo brzo počela rasti, nebo se razvedrilo i opet je krenula prilagodba na vrućinu sa spuštenim prozorima, dok sa svih strana u autu puše i raznosi mi kosu preko očiju. No čovjek se i na to navikne. Nakon duge vožnje, što brze što spore, zbog policijskih punktova uz cestu, ubrzo smo stigli u Songeu, gdje smo odlučili brzinski ručati. Znali smo kada stignemo u sirotište  da za hranu nećemo više imati vremena, čekalo nas je dosta posla.

 

 

Dolaskom u Chipole bila sam zadivljena veličinom kompleksa, gdje se nalazi osim sirotišta, osnovna i srednja škola, velika crkva, zgrada u kojoj su smještene časne sestre Benediktinke, kojih je ovdje vise od 300.

 

 

Ubrzo smo se susreli s časnim sestrama kojima smo srdačno prenijeli pozdrave iz Hrvatske i predali donacije naših dobročinitelja. Sestra Akvinata koja već 26 godina neumorno brine za djecu sirotišta Chipole, odvojila je svoje vrijeme i provela nas kroz kompleks.

 

Kada smo stigli u dio gdje se nalazi sirotište, znala sam da se trebam pripremiti na malenu dječicu od kojih neki nemaju ni mjesec dana, a napuštena su od roditelja. Neka djeca su pronađena uz cestu. Srce želi da iskoči, ali to su djeca.

Proveli smo vrijeme s njima grleći ih, nasmijavajući ih, pružajući im nježnost koja im je oduzeta zbog napuštenosti.

 

Nakon prvotnog dojma tih malenih lica koja hrle nama u susret, stegnuto srce nam se brzo opustilo i s dječicom smo se igrali, skroz malenu smo ljubili i grlili, pjevušili im, da osjete ljudsku nježnost i brigu.

 

 

Vrijeme je brzo proletjelo, nakon prespavane noći, jutarnje sv. Mise, doručka u društvu s. Akvinte koja nam je pričala svoja iskustva te kako je samo Bog dragi iz dana u dan osnažuje u daljnjoj brizi za svu tu djecu. Posjetili smo i stariju djecu, našu kumčad, dijelili slatkiše. Ravnateljici škole uručili novac za knjige, uniforme, torbe, obuću i hranu za cijelu sljedeću školsku godinu. U 11 mjesecu završava ova školska godina, a u siječnju počinje nova. Prenijeli smo im pozdrave kumova i prenijeli njihove želje da budu uspješni u školi i izrasli u obrazovane i odgovorne mlade ljude.

 

 

Došlo je i vrijeme povratka u naš stacionar misiju Ujewa. Odlučili smo ne stajati po putu, nego hranu kupiti i jesti u autu. Znali smo da se moramo vratiti u Ujewu do 22 sata, jer tada se puštaju psi čuvari koji ne štede ni prijateljska lica.

 

 

Vratili smo se sa velikim dojmom djece iz sirotišta, dozom tuge zbog njihovih sudbina, a ujedno i radosti što smo im mogli donijeti i uručiti sredstva za hranu, odjeću i lijekove. Veselila me spoznaja da smo toj dječici priuštili igru i zabavu, nježnost i brigu, iako kratko vrijeme. Usnula sam u dubok i spokojan san.

 

 

Anđela Salapić, volonterka

 

Dan Zdenčana na misiji

Jutro je, 6 sati, još nIje svanulo.  Bude nas glasovi pjevanog časoslova iz Crkve, svećenik i narod, koji svako jutro započinju svoj dan molitvom i dan završavanju večernjom molitvom časoslova u 18 sati. Anđeoski pozdrav i nebeski časoslov, buđenje za poželjeti.

Dan smo započeli sv. Misom, molitvom časoslova, posvetnom molitvom Ruži Otajstvenoj za Zdenac, tri zaziva Isuse blaga i ponizna srca, zaziv sv. Mariji Krucifiksi čiji je zemaljski rođendan bio upravo toga dana. Rado bi se pridružili narodu u molitvi časoslova, ali mole na Swahiliju, ama baš ništa ne razumijemo.

Ispunjene Tijelom Kristovim i molitvom bile smo spremne za prvi dan na misiji.

Okrijepljenog duha otišle smo (okrijepiti i tijelo) na doručak: papaja, jaja, okrugli uštipci, domaći med i mlijeko te tanzanijska instant kava.

Uz ugodno druženje s novim mladim svećenikom Stevenom, domaćinom župnikom i velečasnim Sebastianom Ponce, pomoćnikom župnika koji ne pije vino, ali obožava domaće piće Pombe od kukuruza koje se uspoređuje s rakijom.

Nakon doručka smo se raspakirali i počistili mjesto gdje ćemo stanovati. Anđela je raščistila i prebrisala jednogodišnju prašinu s vitrine te frižider. Nismo ni završili, Kitindi i Daudi su nas došli pozdraviti.

U 15 i 30 sati održali smo sastanak s našim mjesnim volonterima: Efrem, Ana, Daudi, Josef, Maria, Stefania i predstavili program rada u sljedećih mjesec dana. Obradovali smo ih novim Zdenčevim majicama iz Hrvatske. Bili su jako sretni, a Kitindi kao najdugogodišnji volonter je dobio košulju s logom Zdenca i stalno je ponavljao „Asante sana“ (hvala lijepa).

Već u 16 i 30 sati došli su srednjoškolci s roditeljima. Rukovanje s predsjednicom Zdenca, svatko pojedinačno i pozdrav Karibu (Dobrodošao), puno im je značio. Vrlo su stidljivi, suzdržani i ne izražavaju osjećaje. Ne stišću ruku, imaš osjećaj da dižeš "slomljenu ruku".

Slijedilo je prenošenje pozdrava iz Hrvatske, važnost sastanka i prozivanje prisutnih kumčadi.

Jedna od majki je objasnila da oni šalju djecu na engleski jezik (Zdenac dodatno organizira nastavu) ali djeca se zadrže na ulici i ne dođu na nastavu. Predložili smo da učitelj da svoj potpis onima koji su došli, te daju roditeljima na uvid i da se i oni potpišu. Ista majka je rekla da neki od njih ne znaju pisati te da bi ih djeca izmanipulirala tj. falsificirala potpise.

Ostaje jedino moguće rješenje, mjesečni sastanak s roditeljima koji je neophodan.

Pregled bilježnica i uniformi obavili su Kitindi, Ana, Jozef i Daudi. Ana je objedinila podatke. Zamijetili smo da je Ana vrlo precizna i kritična. Bila je vrlo izravna i zahtijevna. Preuzela je ulogu svojih učitelja. Uvidjeli smo potrebu osobnog rada s njom kako bi osvijestila svoje kopiranje i otvorila se Duhu Svetom za novu ulogu Misonara Milosrda koji ima strpljivi i ljubazni odnos prema djeci bez da popusti u zahtjevnosti.

U pletenu košaru Anđela je stavila kilogram bombona i par puta prošla u krug i svakom stavljajući u ruku po jedan bombon.

Na tanjuru je ostalo još bombona. Jedna od učenica pokupila je papiriće u drugi pleteni tanjur te ga stavila na ostatak bombona i sve gurnula na kraj stola. Na kraju sastanka nije više bilo ni jednog bombona. Nismo niti jednom primjetili kad su ih stigli uzeti, obavili su to sa svojim umijećem.

Na kraju smo se slikali i pozdravili te odjurili kod don Ante Batarela u Rujewu, znajući da ne voli kašnjenje stigli smo točno. Predali mu lijekove i pozdrave. Bilo mu je jako drago.

Priredio je kuhanu teletinu, juhu, pire krumpir, kvalitetno crno vino i stalno nam je ponavljao kad god hoćemo možemo doći samo da 3 sata prije najavimo. Nizale su se teme tijekom večere od događanjima u Hrvatskoj. Priredio je pravu malu gozbu. Došli Hrvati Zdenčani u daleku Tanzaniju.

Vratili smo se kući u 21 i 30 sati, prije nego krvoločni psi zaposjednu teritorij misije.

Umorne i zadovoljne išle smo na počinak za nadoknaditi san od prethodne noći.

s. Ljilja Lončar, Misionarka Milosrđa

Hodoćašće mladih Zdenčana na Kubi

Možete zamisliti kako sam se osjećala kad vidim da naš rad vrijedi. Teško je odgojiti čovjeka. Rad s našom djecom ispunjava me radošću i potpunom srećom...

Projekt Misionar Milosrđa

BIBLIJSKA RAZMATRANJA

DUHOVNE PRIČE

  • Što je rekao Gandhi
    Što je rekao Gandhi

    Ja imam samo tri neprijatelja. Moj omiljeni neprijatelj, onaj kojega je najlakše privoljeti dobru, jest Velika Britanija. Moj drugi neprijatelj, indijski narod, daleko je opasniji protivnik. Ali moj je najstrašniji neprijatelj...

    u Duhovne priče

SVJEDOČANSTVA IZ MISIJA

{lang hr}Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.{/lang}{lang en}This site uses cookies. By continuing to browse the site you are agreeing to our use of cookies.{/lang}{lang es}Este sitio utiliza cookies. Al continuar navegar por el sitio, usted acepta el uso de cookies.{/lang}