Četvrtak, 18.07.2013. 10:38

16. nedjelja kroz godinu - 21. srpnja 2013.

Prvo čitanje: Post 18,1-10

18 1Jahve mu se ukaza kod hrasta Mamre dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. 2Podigavši oči, opazi tri čovjeka gdje stoje nedaleko od njega. Čim ih spazi, potrča s ulaza šatora njima u susret. Pade ničice na zemlju 3pa reče: "Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! 4Nek` se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite. 5Donijet ću kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili." Oni odgovore: "Dobro, učini kako si rekao!" 6Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: "Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!" 7Zatim Abraham otrča govedima, uhvati tele, mlado i debelo, i dade ga momku da ga brže zgotovi. 8Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljeno tele pa stavi pred njih, a sam stajaše pred njima, pod stablom, dok su blagovali. 9"Gdje ti je žena Sara?" - zapitaju ga. "Eno je pod šatorom", odgovori. 10Onda on reče: "Vratit ću se k tebi kad isteče vrijeme trudnoće; a tvoja žena Sara imat će sina." Iza njega, na ulazu u šator, Sara je prisluškivala.

Pripjevni psalam: Ps 15,2-5

15 2Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu,
i istinu iz srca zbori,
3i ne kleveće jezikom;
koji bližnjem zla ne nanosi
i ne sramoti susjeda svoga;

4koji zlikovca prezire,
a poštuje one što se Jahve boje;
5koji se zaklinje prijatelju,
a ne krši prisege,
i ne daje novca na lihvu,
i ne prima mita protiv nedužna.

Tko tako čini,
pokolebat` se neće dovijeka.

Drugo čitanje: Kol 1,24-28

1 24Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. 25Njoj ja postadoh poslužiteljem po rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas da potpuno pronesem Riječ Božju - 26otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim. 27Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave! 28Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.

Evanđelje: Lk 10,38-42

10 38Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. 39Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. 40A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: "Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne." 41Odgovori joj Gospodin: "Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, 42a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti."

Za duhovnu izgradnju Zdenčana

Usporedimo li prvo čitanje i Evanđelje, primijetit ćemo da se u oba slučaja radi o radu i o brizi za gosta, ali da ta briga i to nastojanje bivaju sasvim različito ocijenjeni.

Abraham ne miruje i trči sve dok svojim gostima ne da ono najbolje: njegova je nagrada božansko obećanje da će dobiti sina.

Marta  trči i nema mira dok Isusu, koji je gost u njenoj kući ne priredi dostojnu dobrodošlicu: njezina je nagrada Gospodinova opomena, koja u usporedbi s Marijinim ponašanjem izgleda gotovo kao obescjenjivanje.

Marta čini isto što i Abraham, ali za razliku od njega ona dobiva opomenu. Kako se to proturječje može objasniti?

Abrahamova vjera i njegovo djelovanje stoje u međusobnom odnosu i odgovaraju unutarnjem stavu. Djelovanje proizlazi iz vjere i obrnuto. Stoga on može slobodno stupiti pred Boga i otvoriti mu se.

Slično čini i Marija. Ona slijedi svoj unutarnji glas koji je u tom trenutku upućuje k Isusu da ga sluša bez ikakvih vanjskih smetnji.

Marta Isusa srdačno prima i  želi mu sve dati, kao Abraham. No, onda doživljava unutarnji nesklad.

Sve želi učiniti savršeno, dolazi do razdora između akcije i kontemplacije – i jedno i drugo je dobro i jednako vrijedno. Ona svoju ljutnju izražava tako što se kod Isusa žali na svoju sestru.

A Isus je s ljubavlju upućuje na ono bitno; on priznaje njezin trud i brigu, ali istovremeno joj svraća pažnju na ono najvažnije: onaj unutarnji stav ravnoteže vjere i djela koji će je približiti Bogu.

Cilj Zdenca je cjelovito i uvijek jače prianjanje k Bogu. Molitva i rad su izražajni oblici naše ljudskosti – od Boga dani i pomažu nam na putu prema cilju.

Možemo ga ostvariti samo ako se, slušajući unutarnji glas, iskreno trudimo oko njihova sklada.

Koliko nas se izgubilo u ime svojega rada, koliko nas je postalo nesposobno za Riječ Gospodnju, koliko li nas je u svojem duhu potjeralo Gospodina svojim radom i svojim prevelikom brigom? Koliko god radimo ostanimo isto toliko sigurni da je Gospodin taj koji vodi o nama brigu i da za njega mora ostati uvijek vremena.

Postanimo svjesni onoga što nam je najbitnije. I tom bitnomu sve drugo treba podložiti. To najbitnije se ne smije nizašto žrtvovati. A to najbitnije čovjeku i svem postojećem je Bog.

Prisjetimo se izraza  sv.  Benedikta: „Ora et labora!“ – „Moli i radi.“ Ovo pravilo ne govori o podjeli poslova, nego naprotiv i o njegovom zajedništvu: gledaj, slušaj, MOLI, ali i RADI.

Uz Kristov je nauk potrebno prionuti: učiti ga sjedeći „do nogu Gospodinovih,“ ali i znati djelovati: pripasati se i posluživati „da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu“ (Kol 1,28).

Odanost Bogu učinit će nas osjetljivima za ljude. Tko prima ljude, prima Boga. Boga, dakle, slavimo poslužujući ga u čovjeku. Kao Krist, postajemo čovjek za druge.

{lang hr}Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.{/lang}{lang en}This site uses cookies. By continuing to browse the site you are agreeing to our use of cookies.{/lang}{lang es}Este sitio utiliza cookies. Al continuar navegar por el sitio, usted acepta el uso de cookies.{/lang}