Zašto nam je potrebno upravo onakvo povlačenje u osamu, kakvo su nam za primjer dali Isus i sveti Pavao? Zato što se iz korijena trebamo prilagoditi drukčijem načinu razmišljanja. Tek tad možemo početi razabirati Božju volju i iskreno prosuđivati naše živote prema njegovim mjerilima. Od svih molitvenih disciplina sačuvanih u kršćanskoj predaji, Biblija nam potanko govori samo o nekoliko njih. Tim odlomcima trebamo posvetiti posebnu pozornost; tim praksama trebamo biti posebno vjerni jer možemo biti sigurni da ćemo u njima pronaći nadahnut i nezabludiv savjet za naš duhovni život.

Ovo stoga možemo reći sa sigurnošću: želimo li napredovati u duhovnom životu, prvo se trebamo povući u osamu.

“Duhovno povlačenje” poduže je vrijeme koje posvećujemo – obično u razmjernoj tišini i samoći – molitvi i razmišljanju o Božjoj volji na neprekinut i usredotočen način.

Gdje možemo pronaći ovu praksu u Svetome pismu? Na mnogim mjestima! Sjetite se Mojsija, koji se povlačio u osamu kad god se spremao napraviti nešto važno. Puno je vremena posvećivao molitvi u samoći, a zatim se povlačio od ljudi kako bi ostao nasamo s Bogom – bez svega onog što bi mu moglo odvlačiti pozornost. “Mojsije zađe u oblak i uspne se na brdo. Četrdeset dana i četrdeset noći boravio je Mojsije na brdu” (Izl 24,17–18). Mojsijevo povlačenje u osamu bilo je vrijeme njegove otvorenosti prema Bogu, kad se pripravljao za primanje Zapovijedi. Međutim, to nije bila samo pasivna vježba. Mojsije se prihvatio određene discipline kako bi se pripravio za Božje djelovanje. Postio je, na primjer: “Mojsije ostade ondje s Gospodinom četrdeset dana i četrdeset noći. Niti je kruha jeo niti je vode pio” (Izl 34,28).

A niti je Mojsije bio posljednji od starozavjetnih svetaca koji su odlazili u osamu na molitvu. Kad su proroci željeli čuti riječ Božju, ponekad su se morali povući iz buke svakidašnjega života. Ilija se povukao u špilju kako bi napokon mogao razaznati Božji “šapat laganog i blagog lahora” (1 Kr 19,12).

Proroci su pronalazili vrijeme za to, jer ponekad treba vremena da bi se razaznao Božji glas. Bog je mladoga Samuela više puta zazvao imenom prije nego što je Samuel raspoznao tko ga zove. Tek je tad Samuel mogao započeti izgovarati molitvu koja bi trebala i nama biti na srcu kad god se povlačimo u osamu: “Govori, sluga tvoj sluša” (1 Sam 3,10).

Isusova su povlačenja u osamu još i poučnija, budući da ih je napravio za naše dobro. On se nije trebao truditi kako bi čuo Božji glas, spoznao Očevu volju ili rastao u zajedništvu s Bogom. Pa ipak, on se svejedno potrudio. “Duh tada odvede Isusa u pustinju… I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje” (Mt 4,1–2). Isus se povlačio u osamu i kad se, isto kao i Mojsije, spremao napraviti nešto važno, kao što je bio izbor dvanaestorice apostola. Ponekad se povlačio i kako bi tugovao u Božjoj prisutnosti. Riječ je o hotimičnom obrascu koji se ponavlja u njegovu životu: “A on se sklanjao na samotna mjesta da moli” (Lk 5,16)… “povuče se odande lađom na samotno mjesto u osamu” (Mt 14,13)… “Onih dana iziđe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu” (Lk 6,12).

Ono što je Isus na Posljednjoj večeri rekao o svojim postupcima jednako se tako odnosi i na sva duhovna povlačenja koja je napravio: “Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih” (Iv 13,15).

Učenici su doista slijedili Isusov primjer. Zapravo, Isus ih je osobno poveo na njihova prva povlačenja u osamu. “Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu” (Mt 17,1).

Bilo je tako općeprihvaćeno povući se u osamu – odvojiti vrijeme na nekom zabačenom mjestu – da je sveti Pavao, u vrijeme svojega obraćenja, to napravio kao nešto uobičajeno. Provodio je vrijeme posteći (Dj 9,9); povukao se u arapsku pustinju (Gal 1,17).

Ponekad je “povlačenje u osamu” apostolima bilo nametnuto – u obliku zatočeništva ili progona. Sveti Ivan je bio prognan na otok Patmos, gdje je u molitvi primio objave zabilježene u Otkrivenju (vidi Otk 1,9).

Plodovi duhovnoga povlačenja za naše su svetopisamske pretke bili mnogostruki. Od svojih samotnih dana provedenih u pustinji, proroci i učenici su zadobili duhovnu jasnoću i osnažili osjećaj poslanja. U slučaju Mojsija i Ivana, njihove nove uvide u stručnom smislu nazivamo božanskim objavama!

Uvjeren sam da će plodovi povlačenja u osamu i za nas biti višestruki. Trebamo isplanirati vrijeme za duhovne vježbe, jednom godišnje bi bilo savršeno, i na njemu ne smijemo štedjeti. Kao što će moja djeca sigurno potvrditi: prva značajka kvalitetnoga vremena jest njegova količina. Potrebno nam je mnogo sati za onakvu vrstu razgovora kakvu Bog želi da imamo s njim na našemu povlačenju u osamu. Kao i u razgovoru s ljubljenim prijateljem, u početku trebamo vremena da samo “pročavrljamo”, da samo “pohvatamo” što ima novog u životu. Vrijeme nam je također potrebno i samo da bismo se odvojili od svakodnevne rutine i popisâ zadataka. Naime, cijeli prvi dan mojega povlačenja u osamu primjećujem kako neprestano pogledavam na sat, nagonski očekujući ono što slijedi u mojemu uobičajenom radnom danu. Tek nakon dana provedenog u tišini sposoban sam opustiti se u Božjoj prisutnosti i uistinu mu se pomoliti poput mladoga Samuela: “Govori, sluga tvoj sluša.” Tek tad se mogu nadati da ću čuti šapat blagoga i laganog lahora.

Zašto nam je potrebno upravo onakvo povlačenje u osamu, kakvo su nam za primjer dali Isus i sveti Pavao? Zato što se iz korijena trebamo prilagoditi drukčijem načinu razmišljanja. Tek tad možemo početi razabirati Božju volju i iskreno prosuđivati naše živote prema njegovim mjerilima. “’Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti,’ riječ je Gospodinova. ‘Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli’” (Iz 55,8–9). Razmišljati poput Boga je milost, a za uzvraćanje na tu milost s naše je strane potreban određen trud, kao što nam je Isus pokazao. A za trud treba vremena. Povlačenje u osamu daje nam vrijeme potrebno za taj trud i približava nas toj milosti.

Kroz svoje brojne duhovne obitelji, Crkva nudi različita iskustva duhovnih vježba: pojedinačne i skupne duhovne vježbe, za parove i za obitelji, duhovne vježbe u šutnji i one na kojima se razgovara, karizmatske i kontemplacijske duhovne vježbe. Ona se provode u muškim i ženskim samostanima, kampovima i hotelima, pa čak i u posebnim kampusima koji su posvećeni isključivo povlačenju u osamu.

Meni su nekako najdraže duhovne vježbe s voditeljem, s puno vremena za tihu molitvu i s prilikom za osobno savjetovanje. Kad se vraćam s duhovnih vježba volim znati da sam procijenio godinu koju ostavljam za sobom i da sam donio neke odluke za nadolazeću. Te mi procjene i odluke služe kao vrlo korisne i točne oznake visine mojega duhovnog rasta.

Tek kad se vratim iz duhovnog povlačenja, sposoban sam napredovati s pouzdanjem.

Prebirite u svome srcu

Ovo sam povlačenje u osamu napravila… mnogo puta. Prvi put sam osjetila šok kad sam spoznala da je ovo bilo ono za čim sam tragala u pogledu objašnjenja otajstva kršćanskoga Života, Božjega plana za svakoga od nas. Iako i dalje tek jedva vidim kroz zrcalo, po prvi put stvari vidim kao cjelinu i zbog toga sam presretna, radosna i uzbuđena na način koji je teško opisati. Ovo je ono što sam očekivala kad sam postala katolkinjom. Sve ono što sam čitala upućivalo me da ovo očekujem u pogledu učenja i vodstva u duhovnom životu.

Iz povlačenja u osamu vratila sam se s onim što mogu smatrati samo uvećanom spoznajom nadnaravnoga života, osjećajem da sam narasla u vjeri, nadi i milosrdnoj ljubavi, da sam bila nahranjena crvenim mesom evanđelja i da sam sad bila spremna trčati trku, putovati naprijed nahranjena hranom koja će me održati četrdeset dana u bilo kojoj pustinji. Osjetila sam se spremnom za pustinje i podzemne tunele, za tamne noći osjetilâ i tamne noći duše. Jednako sam tako spoznala i da će ovo jarko svjetlo slabiti u nadolazećim mjesecima i da ću se dogodine opet morati povući u osamu kako bih svoj pogled prilagodila gorućoj istini postavljenoj pred nas i iznova sagledala stvari.

Dorothy Day, 20. stoljeće

Scott Hahn

Izvor: Bitno.net