U Hrvatskoj živi oko 15.000 vjernika koji nerijetko izazivaju zbunjenost u prosječnog vjernika. Oni se križaju s tri prsta, za svećenike uzimaju i oženjene muškarce, a rimskoga papu  priznaju kao Petrova nasljednika na čelu Crkve.

Tko su oni?

Riječ  je o grkokatolicima.

Naime, Katoličku crkvu u Hrvatskoj obogaćuju dva obreda. Osim većinskoga rimskog obreda kroz Križevačku biskupiju organizirani su vjernici istočnoga (bizantskoga) obreda, među narodom poznatiji kao grkokatolici. Uz teritorij u Hrvatskoj Križevačka biskupija obuhvaća grkokatoličke župe u Bosni i Hercegovini i Sloveniji. Ova biskupija (episkopija) pripada Zagrebačkoj metropoliji.

Odakle razlike?

Da bi razumjeli razlike, moramo znati razlikovati što je u vjeri od Boga (pa se nikad ne smije promijeniti), a što je od ljudi (pa se može mijenjati i različito razvijati).

Od samog početka kršćanstvo se počelo razvijati na dva bitno različita načina. Ono što im je Isus predao apostoli su širili po različitim dijelovima svijeta. Na Istoku se pojavilo kršćanstvo grčkoga jezika i grčkih običaja, a na Zapadu su jezik i običaji bili latinski.

Tako su se kršćanski Istok i Zapad razlikovali u pjevanju, odijevanju, slikanju svetih slika i gradnji crkava, te u manjim crkvenim zakonima. Budući da su apostoli odmah nakon Isusa za kršćane iz poganstva ukinuli sve stare židovske blagdane, a nove blagdane još nisu počeli uvoditi, kršćani su služili mise samo nedjeljom te posebno slavili dane Isusove smrti i uskrsnuća. S vremenom su pojedine kršćanske zajednice po svijetu počele uvoditi različite nove blagdane, prema ukusu i svojim potrebama.

Isus je odredio da se misa služi tako da se nad kruhom i vinom izgovaraju riječi pretvorbe i da se zatim vjernici pričeste. Jasno je da su kršćani kasnije tu jezgru svete mise uresili i proširili različitim pjesmama, molitvama i čitanjima iz Biblije. Tako su se razvili različiti načini slavljenja mise, a s vremenom su tako nastali različiti obredi. Obred je skup običaja, načina i propisa kako se u pojedinom dijelu kršćanstva slave blagdani, dijele sakramenti, uređuje život crkvene zajednice i tumači riječ Božja.

Obred znači da je: ista vjera, isti sakramenti i ista zajednica. Ista vjera znači da svi kršćani vjeruju u iste vjerske istine, da imaju isto Vjerovanje. Isti sakramenti obuhvaćaju svih sedam sakramenata. Ista zajednica znači da su sve crkvene zajednice po svijetu preko svojih biskupa međusobno povezane i sve zajedno povezane s rimskim biskupom nasljednikom sv. Petra, kojega zovemo papa. Kad sve to znamo, onda je lako ustanoviti da su rimokatolici i grkokatolici jedna te ista vjera. Njihovi biskupi jednako kao i rimokatolički posjeduju svu onu vlast i službu koju je Isus dao svojim apostolima. Grkokatoličke biskupe imenuje također rimski papa koji imenuje i rimokatoličke biskupe. Budući da su grkokatolički biskupi u potpunom jedinstvu s rimskim papom, očito je da svi grkokatolici pripadaju Katoličkoj crkvi.

Koje su razlike?

Kako razlike nema ni u vjeri, ni u sakramentima, ni u crkvenom zajedništvu treba ih potražiti u manje bitnim stvarima. Najuočljivije je što se križaju isto kao i pravoslavni vjernici. Grkokatolici se križaju skupljajući palac, kažiprst i srednji prst desne ruke zajedno (što simbolički govori o jednome Bogu u tri osobe: Ocu i Sinu i Svetomu Duhu), a prstenjak i mali prst sklapaju uz dlan (što kazuje da je Isus Krist imao dvije naravi: božansku i ljudsku). Povijest pokazuje da su se i rimokatolici na Zapadu sve do 13. stoljeća tako križali. Papa priznaje i cijeni oba načina križanja s tri ili pet prstiju.

U Grkokatoličkoj Crkvi crkvena godina počinje 1. rujna i završava 31. kolovoza pa se otprilike preklapa sa školskom godinom.

Među nevidljivim razlikama takoder je razlika pričesnog kruha. Rimokatolici slave Euharistiju beskvasnim, a grkokatolici kvasnim kruhom. U oba slučaja to je pravi, pečeni pšenični kruh; u oba slučaja on se pretvara u pravo Tijelo Kristovo, što izričito priznaje i rimski papa. Na Istoku kroz sva stoljeća sačuvao se starodrevni običaj da se svi vjernici, a ne samo svećenik, pričešćuju pod prilikama kruha i vina. Na Zapadu se uveo običaj da se vjernicima u pričesti daje samo Tijelo Kristovo pod prilikom kruha, a Krv Kristovu pod prilikama vina uzimaju samo svećenici.

Za vrijeme služenja obreda, svećenik stoji ispred oltara licem okrenutim prema istoku kao i vjernici, što znači da predvodi svoje vjernike. Kod Rimokatolika svećenik stoji iza oltara licem okrenutim prema vjernicima, što simbolizira zajedničko prisustvovanje svih oko gospodnjeg stola.

U Križevačkoj biskupiji u liturgiji se koristi crkvenoslavenski jezik i ćirilica, a u hrvatskim župama hrvatski jezik i latinica.

Napokon, velika vidljiva razlika između rimokatolika i grkokatolika je u tome što kod grkokatolika svećenikom mogu postati ne samo oni koji su se prije svećeničkog ređenja dobrovoljno odrekli ženidbe, nego također koji su već oženjeni. No tko je jednom zaređen za svećenika, ne može se više oženiti; bilo da je zaređen neoženjen, bilo da je poslije postao udovac. Također, biskup može postati samo onaj koji je neoženjen. Na Zapadu je odlukom o celibatu od 12. stoljeća određeno da za svećenike i đakone vrijedi isti zakon koji je do tada vrijedio za biskupe. Rimski papa priznaje Istočnoj Crkvi to starinsko pravo da može uzimati za svećenika oženjene muškarce. Svaki grkokatolički bogoslov prije ređenja slobodno odluči hoće li se oženiti ili će postati svećenik ne oženivši se i tako prihvatiti doživotni celibat.

Razlika između grkokatolika i rimokatolika je i u crkvenom graditeljstvu. Naši grkokatolici, gdje god je to moguće, još drže starinski običaj da je u crkvi prostor za vjernike odijeljen od svetišta pregradom koja se zove ikonostas. Moglo bi se reći da je to pričesna ograda koja je porasla do stropa i na kojoj su poredane svete slike iz Starog i Novog zavjeta. Te su slike služile kao zorni katekizam za nepismene. Po slikama koje se grčki zovu "ikone" cijela se ta pregrada zove "ikonostas". Gradnja crkvi je obično u bizantskom stilu. Ovaj stil ima tri karakteristične oznake: grčki križ u tlocrtu, kupolu i mozaik. Grčkim križem nazivamo onaj križ kojemu su sva četiri kraka jednaka.

Za kraj valja napomenuti da  su se grkokatolici ili katolici istočnoga obreda u Crkvi pojavili poslije raskola, tj. 1054. godine. kako bi svjedočili jednu Crkvu, ne priznavajući raskol. Hrvatska je u tom smislu povlaštena jer nije granica koja bi dijelila kršćanski Zapad od kršćanskoga Istoka, nego susretište za obje tradicije, grčku i rimsku u izvornoj vjernosti rimskom papi, naviještajući tako mogućnost obnove kršćanskog jedinstva.