Današnje evanđelje: Luka 24,13-35

„Put u Emaus“

Vazmeno trodnevlje

Stari hrvatski pisci su Uskrs nazvali Vazmom izvodeći taj naziv iz grčke riječi "azima", što doslovno znači "beskvasni kruh", a skraćeno se upotrebljavala za glavni židovski blagdan Pashu, kojoj je Krist dao novi sadržaj svojom smrću i uskrsnućem. Uskrs je najstarija i konstitutivna svetkovina kršćanske zajednice.  Slavljenjem Uskrsa kao spomena na Isusovu smrt i Uskrsnuće sabrala se Crkva kao uskrsni narod koji ima svoju Pashu, drugačiju od židovske.

Vazmeno trodnevlje počinje večernjom misom Gospodnje večere na Veliki četvrtak, svoje središte ima u uskrsnom (vazmenom) bdjenju u večer Velike subote, te se zaključuje Večernjom uskrsne (vazmene) nedjelje.

Uskrsno bdjenje sv. Augustin nazvao je "majkom svih bdjenja" ili vigilija, čime želi reći da svi kršćanski blagdani i svetkovine imaju izvor i sadržaj u uskrsnom otajstvu, jer predstavljaju slavljenje pojedinih događaja Kristova spasenja koje je u pashalnom otajstvu vrhunski dogođeno i ponuđeno.

Vazmeno trodnevlje Gospodnje muke i Uskrsnuća predstavlja vrhunac čitave liturgijske godine. Krist je, naime, djelo ljudskog otkupljenja i savršene proslave Boga izvršio poglavito svojim vazmenim otajstvom, kada je svojom smrću uništio našu smrt i svojim Uskrsnućem obnovio naš život. Zato svetkovina Vazma ima u liturgijskoj godini ono dostojanstvo što ga u tjednu ima dan Gospodnji.

Analiza evanđelja

(Voditeljica radionice je iznijela situaciju ovog evanđelja, a ostale elemente analize evanđelja su sudionici razmatrali podijeljeni u nekoliko grupa)

Na dan Uskrsnuća dvojica učenika se iz Jeruzalema vraćaju kući u Emaus, živo raspravljajući o svemu što se tog jutra dogodilo, o zbunjujućoj vijesti da je Isus možda ipak živ i da je njegov grob prazan. Dok hodaju zaokupljeni razgovorom, pridruži im se nepoznat muškarac. Bijaše to Isus, ali im je bilo uskraćeno da ga prepoznaju. Najprije ih upita o čemu to raspravljaju. Učenici se zaustaviše, ožalošćeni, i začude se što on, koji također dolazi iz Jeruzalema ne poznaje najsvježije događaje. (24,18). Na njegov ponovni upit oni ispripovjede sve što se zbilo pred tri dana u Jeruzalemu. Iz njihova govora zaključujemo kako su se razočarali u Isusu, čovjeku koji je „silan prorok riječju i djelom“ (24,19) i za kojeg su se nadali „da će osloboditi Izraela“ (24,21), a kojega su glavari svećenićki i članovi Velikog vijeća razapeli na križ. Njihovo je razočaranje to veće što od svega toga protekoše već tri dana, a s Isusom se još ništa osobitog nije dogodilo, osim što su ih žene, koje su zorom posjetile grob, izvijestile da je grobnica prazna i da im anđeli poručuju kako je Isus živ.

Nato ih neznanac ukori zbog nerazumijevanja i sporosti na vjerovanju, te im počinje potanko tumačiti sva starozavjetna proročanstva o Mesiji. Takav Mesija kakva su proroci naviještali i kakva je Isus u sebi ostvario, za njih predstavlja sablazan. Pa ipak, „zar nije trebalo da to Mesija pretrpi i tako uđe u svoju slavu?“ (24,26). Učenici postupno, nakon suputnikovih izlaganja dobivaju jasniju sliku o Mesiji. To je zapravo odraz postupnog razvijanja predodžbe o Mesiji u apostolskom navještaju (kerigma) prvih dana poslije Isusova Uskrsnuća. Nakon temeljitog rasčlanjivanja starozavjetnih proročanstava postaje im jasno da su poniženje, trpljenje i smrt jedini put kojim je prema Očevu planu trebao proći Mesija da bi došao do svoje slave i da bi otkupio čovječanstvo od grijeha.

Slušajući vješto, znalačko i živo izlaganje svog zagonetnog suputnika, dođoše pred Emaus, udaljen 26,5 kilometara od Jeruzalema. U tom trenutku, stranac se pričinio kao da ide dalje (24,28). No oni navaljivahu: „Ostani s nama, jer zamalo će večer, i dan je na izmaku!“ (Lk 24,29). Nakon ovog izričitog i spontanog poziva, on prihvaća njihovo gostoprimstvo.

Učenici nisu u tajanstvenom suputniku mogli prepoznati uskrslog Isusa. Bio im je za to potreban znak. Taj će im znak Isus dati lomljenjem kruha (aluzija na euharistiju). Stranac se odaziva pozivu: ušao je u kuću, sjeo s njima za stol, „uzeo kruh, zahvalio, razlomio i dao ga“ (24,30) učenicima da blaguju. Učinivši to Isus se vladao kao dobar domaćin. Doista, kod Židova je bio običaj da se gostu dade kod stola čast i služba domaćina: gost bi uzimao u ruke kruh, izgovarao molitvu nad njim, lomio ga i dijelio ukućanima. Riječi „on uze kruh, zahvali, razlomi ga pa im ga dadne“ (24,30) podsjećaju na čudesno umnažanje kruha (Lk 9,12-17) i na uspostavu Euharistije na posljednjoj pashalnoj večeri (Lk 22,19-20). Tek što je blagoslovio kruh, razlomio ga i njima podijelio, nestade ga ispred njihovih očiju (24,31). Cilj je bio postignut: oni su Ga prepoznali. I sad im postaje jasno: Isus je živ! Ono što su maločas smatrali ženskim „brbljanjem“ postalo je za njih istinito. Tada, uzbuđeni i radosni, rekoše jedan drugome: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putom govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ Odsada će drugima svjedočiti da je Gospodin uskrsnuo. Isti čas krenuše natrag u Jeruzalem i nađoše među okupljenom družinom jedanaestoricu koji im također posvjedočiše: „Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!“.

Uskrsli Isus je božanski Putnik koji silazi s neba da bi putovao s ljudima, razočaranima u svoje slomljene nade i očekivanja. Na tom putu On je Učitelj koji im tumači tajnu njihova života. Učenici su rekli: „A mi smo se nadali.“ Zapitajmo se što zapravo očekujemo od svojeg kršćanstva, svojega prianjanja uz Krista? Rado bismo prihvatili sve što nam nudi i obećava, ali često puta ne uz cijenu njegova puta. Razmislimo, koja su naša očekivanja od sebe, od bližnjih, Boga? Da li i nama katkada stranac nenadano upadne na stazu života? Postoji li sličnost razgovora i druženja s njim i Isusova sa ovom dvojicom učenika?

Dopustimo božanskom Putniku da nam protumači naš život i stavi sve u ispravnu perspektivu. On čeka da ga pozovemo i pružimo Mu gostoprimstvo. Kada prepoznamo uskrslog Isusa, nestaje sav naš umor, žalost, beznađe. Umjesto toga javlja se radost i žar srca koji nas potiče drugima svjedočiti.

Pripovijest o putu za Emaus je divna slika za euharistijsko slavlje (liturgija riječi, lomljenje i dijeljenje kruha). Mi dolazimo na službu Božju kao ljudi koji su često u bijegu od samih sebe i pred istinom svog života. Isus nas želi pozvati da u Euharistiji opet pogledamo i shvatimo svoj život u svjetlu njegovih riječi i njegove oslobađajuće i rasvjetljujuće poruke.  Prepoznajmo uskrslog Isusa koji je u sakramentu Euharistije među nama prisutan na otajstven način.

Isus voli biti pozvan, voli doći u goste. „Evo stojim na vratima i kucam: blago onom tko mi otvori vrata, ući ću k njemu i večerat ću s njim“ (Otk 3,20). Umijemo li pozvati Isusa u goste: u pažljivu čitanju Sv. Pisma, u molitvi, u svetoj pričesti..? Kako bi Ga mogli prepoznati, nužno je da se na to pripremimo čitanjem i slušanjem Božje riječi. Poznata je Jeronimova izjava: „Tko ne poznaje Pisma ne poznaje Krista!“. No, samo čitanje Pisma nije dovoljno. Da bismo Božju riječ ispravno razumjeli, da nam ona postane jasna, potrebno je intimno zajedništvo s Isusom. Pričest je  najintimnije druženje s Kristom, po njoj postajemo zajedničari tijela i krvi Kristove.

I nadalje, Euharistija se pretvara u misiju. Učenici trče k svojima da im navijeste Krista Uskrsloga. Euharistija se na kršćanskom Zapadu i prozvala misom: stari izraz „Ite, missa est“ zapravo je značio: „Pođite u sav svijet!“ Budite na putu, Crkva u hodu.

Pretvorimo Euharistiju u misiju, a potom jedno i drugo u karitas, dobrotvornost. Istom kad su ugostili Neznanca, učenici su otkrili Krista Isusa. „Što god ste učinili... meni ste učinili“. (Mt 25,40.45) U dobrotvornosti se mi drugima iskazujemo kao Isus i u drugima poslužujemo Krista. Euharistija nas potiče na bratsku ljubav, pomaganje siromašnih, gladnih, bolesnih, starih, napuštenih, stranaca, doseljenika, zatvorenika. Upravo prema međusobnoj ljubavi, osobito prema najpotrebnijima, Krist će nas prepoznati kao svoje.

Majka Terezija: «Naša Euharistija je nepotpuna ako nas ne privodi tome da s puno ljubavi služimo siromasima».

Josip Stadler (utemeljitelj sestara Služavki Maloga Isusa): «Dan Gospodnji je i dan zajedništva s ukućanima i solidarnosti sa bolesnima i potrebitima».