Razmišljanje za duhovnu izgradnju Zdenčana

Misna čitanja jedanaeste nedjelje kroz godinu, ove nedjelje, posvećena su Božjoj logici „neznatnoga“.

Prorok Ezekiel proglašava riječi Božje. Govori u prvom licu, on, prorok postaje Božja usta, Njegove glasnice.

Sa vrha velikog i snažnog cedra odlomit će Bog jednu neznatnu grančicu, između tisuća drugih grančica, zasadit će je da se razvije u veliki cedar na kojem će se ptice gnijezditi, za kojega će drugo poljsko drveće znati da je taj cedar izrastao iz male grančice po Božjem nastojanju.

Gospodine mi vjerujemo da je Zdenac Milosrđa grančica koju si odlomio i zasadio u Crkvi, da donese plodove Tvojeg milosrđa u suvremenom svijetu. Ti ga čuvaj, obrezuj od svih divljih grana, zalijevaj i daj mu svoj uzrast kad hoćeš i kako hoćeš. Usmjeruj njegove grane kako bi se razvio u Cedar s imenom pokreta Misionara Milosrđa, gdje će različite vrste tvojih stvorenja naći tvoje okrilje i svoj rast.

Usmjerimo svoj duhovni pogled na Božji izbor te male grančice na vršku neke velike i snažne grane, koja nije ni svjesna važnosti svoje male grančice na svojim vrhovima, svojoj periferiji.

Pozvani smo da svoju pažnju usmjerimo i posvetimo „malim, neznatnim“ osobama. Da budemo ruka Božja koja će ih zasaditi na goru visoku, u Crkvu Kristovu, gdje će rasti, razvijati se i plod donositi, koji ostaje za život vječni. To su djeca u misijama i domovini koju riječju i djelima učimo biti milosrdni i u tom duhu razvijati vlastite životne horizonte.

Pozvani smo da pažljivo živimo svoje „neznatne“ dnevne trenutke. Ti trenutci su „grančica“ na vrhu „dnevnog“ cedra. Nadahnuća, riječi koje se razvijaju u dobre navike i rade dobra djela po kojima mi Zdenčani rastemo snagom Duha Svetoga u vjeri kako bi omilili Gospodinu. Ne gledamo i mišlju ne shvaćamo milosno Božje događanje ali se uzdamo i znamo što je skriveno očima našim postojano je u Božjem planu. To nas čini sigurnim i sretnim.

Isus uspoređuje sjeme gorušičina zrna sa Božjim djelovanjem. Prorokova grančica i gorušičino zrno imaju zajedničke osobine. Same u sebi su vrijedne jer su Božjom voljom posađene. Ipak nisu same sebi svrha, one po svojoj naravi i svojem postojanju služe kako bi druga bića mogla živjeti svoj život u punini.

Gospodine evo nas tebi da nas ucijepiš u sebe, kako bi svi i sve drugo moglo živjeti svoj život sa nama, po nama u Tebi i za Tebe.

S. Ljilja Lončar

Vidljivo potkrada nevidljivo

Za duhovnu izgradnju Zdenčana

Duše Sveti prosvijetli nam um i srce da mognemo upoznati kako se vječno krije u vremenitom, da mognemo razlučiti prolazno od neprolaznog. Ispuni nas sobom kako bi htjeli i mogli uvijek Bogu odgovoriti gdje smo i što radimo.

U prvom čitanju knjige Postanka, Bog razgovara s čovjekom, zatim pita objašnjenje od Eve i zaključuje riječima proklinjanja zmije-uzročnice grijeha i golotinje praroditelja ljudi.

Biti s Bogom je obučenost u Njegovu milinu, osjećaj sigurnosti, ljubljenosti, bogatstva, slobode, mira, radosti, povjerenja. Isključuje svaku vrstu straha i bijede.

Zmija – Sotona iskoristio je trenutak Evine odvojenosti od Boga i Adama. Skrenuo joj je pozornost na vidljivo, periferno, osjetno, za oči poželjno. Prikazao joj Boga kao neprijatelja koji ne dozvoljava njima ljudima, da mu budu slični. Ovo je bila prigoda da ljudi na brz i privlačan način uživaju sve što Bog posjeduje, i još više, da budu gospodari svoje vječne sreće.

Bog ne osuđuje Adama i Evu. On je zametnuo neprijateljstvo između zmije-Sotone i žene. Rat će se nastaviti između roda njihova. Taj rat počinje krštenjem svakog kršćanina i završava tjelesnom smrću i uskrsnućem od mrtvih. Pavao ovaj rat naziva časovitim nevoljama koje donose obilato breme vječne slave. Jer vidljivo je privremeno, a nevidljivo je vječno. Naše tijelo je zemaljski dom, šator koji je privremen. Naše zdanje je od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima.

Imamo u srcu i pred duhovnim očima ovaj nerukotvoreni dom dok se borimo sa stvorenim dobrima ovog zemaljskog života.

U Markovom evanđelju Isus svojim stavom i riječima upućuje kako ćemo razabrati što je vremenito, a što vječno i na koji način postupiti. Situacija je zgusnuta, složena i komplicirana. Isus s učenicima, nakon puno dana hodanja po drugim gradovima i mjestima, vraća se kući. Gladni su. Uz glad ide fizička iscrpljenost i nervoza. Na kraju su snaga. Ljudi su nahrupili pred njihovu kuću i ne obaziru se na njihove potrebe. Ova iscrpljenost bila je dovoljna da Isus zaključa vrata i pošalje narod tamo odakle su došli.

Isus postupa ne po svojem ljudskom osjećaju nego po Božjem milosrđu. Narod ga treba, gladni su njegove riječi, ozdravljenja, ohrabrenja i usmjerenja.

Isuse, moje tjelesne granice često puta su mi izgovor da zatvorim vrata i ostanem gledati TV. Moje neraspoloženje je puno puta razlog da nisam tebi na raspolaganju pod izgovorom „ne osjećam se raspoložen(a) ...“ Smiluj mi se i smiluj se svim Zdenčanima koji su izloženi čestom udaru Napasti u vlastitom tijelu i emotivnim neraspoloženjima. Tvoj Duh neka nas iznese na krilima vjere i volje iznad ovih naših granica.

Znalci Biblije= pismoznanci, proglašavaju da je Isus opsjednut Belzebulom, poglavicom svih demona. Onim istim Sotonom koji je nagovorio Evu da ubere plod, onaj kojega je Bog prokleo i kojega je proglasio vječnim neprijateljem. Isus slikovito objašnjava narodu da Sotona neće protiv sebe sama. Prijateljstvo, blizina, pomaganje ljudima pismoznanci proglašavaju djelom sotone. Sve dobro ali do tada neviđeno, što Isus radi, pismoznanci tumače kao kršenje Božjih zakona i zapovijedi.

Isuse izloženi smo primjedbama današnjih pozvalaca svetog Pisma , pred njima se povlačimo uz ispriku da oni sve znaju i da su uvijek u pravu pa i onda kad ništa posebno ne čine od djela koje je Isus činio i zbog čega ga je narod tražio. Oprosti nam što se povlačimo u strahu da njih, današnje pismoznance, ne povrijedimo.

Isusova majka i braća došli su smiriti Isusa i odvesti ga doma, jer su im rekli da je njihov Isus „izvan sebe“. Velika zamka Sotone koja se ušuljala preko Isusove rodbine da ga smete i odvrati od njegova poslanja i djelovanja u spašavanju ljudi, duša. Rodbina nije sagriješila ali su postali vidljiva prepreka i osjećajna zamka za Isusa. Isus prepoznaje zamku i uspostavlja rodbinski odnos sa svima koji ga slušaju. Njihova veza s njim je vječna, za ovaj svijet nevidljiva, a ipak je neprolazna jer je nerukotvorena, ne tjelesna.

Isuse radi roditeljskih i rodbinskih savjeta i potreba odstupamo od većeg angažmana za Tebe. Vidimo Tvoj primjer da ni rođena majka, makar bez grijeha, tebe nije odvratila od Očeve volje i Njegovih djela.

Isusovi izabranici, a to smo svi mi, stalno vodimo unutarnji i vanjski rat. Sotona nas napada preko vremenskog, stvorenog, prolaznog koje se nalazi u nama i oko nas. To je sveti rat kojeg ne možemo voditi sami sa svojim ljudskim razumijevanjem, snagama. Duh Sveti umnaža našu vjeru u nevidljivo i čisti nas od svega što je prolazno, sjetilno, razumsko, za rodbinu pametno i mudro. U nama Duh učvršćuje Bogopouzdanje kako bi se naše ljudsko pouzdanje smanjivalo, a Božje raslo. U ljubavi nas usavršava Duh Sveti i rastemo u Bogolikosti na sliku Njegova Sina Isusa Krista, čiji je jaram lak i breme slatko.

Duše Sveti, mi Zdenčani izabrali smo biti tvoji „robovi“. Pobjeđuj Sotonu i djela njegova u nama i po nama u našem okruženju i svijetu.

S Ljilja Lončar