Četvrtak, 29.07.2021. 13:17

18. nedjelja kroz godinu

Prvo čitanje: Izl 16, 2-4.12-15

Učinit ću da vam daždi kruh s neba.

Čitanje Knjige Izlaska

U one dane: Sva zajednica izraelska u pustinji stade mrmljati protiv Mojsija i Arona. I rekoše im sinovi Izraelovi: »O, da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!« - rekoše im. »Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!« Tada reče Gospodin Mojsiju: »Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako ću ih kušati i vidjeti hoće li živjeti po mom zakonu ili neće.« »Čuo sam mrmljanje sinova Izraelovih. Reci im: 'Još večeras ćete jesti meso, a ujutro ćete se nasititi kruha. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin, Bog vaš.« I doista! Navečer se pojave prepelice i prekriju tabor. A ujutro obilna rosa sve orosila oko tabora. Kad se prevlaka rose digla, površinom pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slána uhvatila po zemlji. Kad su Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: »Što je to?« Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče: »To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 78, 3.4bc.23-25.54

Pripjev:

Nahrani ih Gospodin kruhom nebeskim.

Ono što čusmo i saznasmo, 
što nam kazivahu oci, 
predat ćemo budućem koljenu: 
slavu Gospodnju i silu njegovu.

Odozgo naredi oblacima 
i otvori brane nebeske, 
ko kišu prosu na njih mânu da jedu 
i nahrani ih kruhom nebeskim.

Čovjek blagovaše kruh jakih; 
on im dade hrane do sitosti. 
U svetu zemlju svoju on ih dovede, 
na bregove što mu ih osvoji desnica.

 

Drugo čitanje: Ef 4, 17.20-24

Obucite novog čovjeka, po Bogu stvorena.

Čitanje poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima

Braćo:

Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove.

Ta vi ne naučiste tako Krista, ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je isitna u Isusu: da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjek, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Iv 6, 24-35

Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.

Riječ Gospodnja.

 

Razmatranje

Isusov euharistijski govor. Od Isusovih riječi ne smijemo izgubiti niti jednu mrvicu. Što nam Isus danas želi reći? Hranimo se uzajamnim mišljenjem, savjetima, iskustvima, lijepom riječju koja nam ostaje u srcu zauvijek. Nažalost ostaje zauvijek i ružna riječ u nama, ali ona ne postoji u Isusa. Isus uz hranu daje ljubav. A ljubav kao hrana međuljudskih odnosa obično nas povezuje sve do smrti.

Mi, ne možemo jedni druge tako hraniti da bi mogli jedni drugima dati vječni život.

Vječni život, život koji nije ograničen i uništiv smrću, to je srce današnjeg evanđelja.

Vječni život kao i smrtni život traži svoju hranu. Hrana za vječni život je jednostavno Ljubav. Ljubav se svakako ne hrani samo dobro pripravljenom hranom, dobrim vinom i lijepo aranžiranim stolom. Sitost i zadovoljenje tjelesnih potreba ne čini nas boljima, čovječnijima. Ne možemo sami zasaditi ni uzgojiti ono što služi našoj potrebi za ljubavlju i sposobnosti da ljubimo, da opraštamo, da drugima želimo. Takva hrana mora nam biti dana odozgor, s neba. To je kruh s neba koji nam Otac daje – govori evanđelist Ivan.

Izraelci kroz pustinju. Narod je gladan, sumnja u vođe, u postojanu ljubav, u brigu i samoga Boga. Uvijek su bili u napasti da svoje povjerenje potraže u samima sebi, makar su toliko puta iskusili da sami sebi nisu kadri pomoći. Nismo li, gotovo, svi takvi, kada dođu brige i teški problemi?

Bog želi iskušati, a time i potaknuti izraelski narod da se po mani nauči držati Zakona. Ali bit nije Zakon, već zajedništvo s Bogom.

Sveti Pavao govori, a ujedno nas i poziva da budemo oni koji će „odložiti prijašnje ponašanje, staroga čovjeka i neprestano se obnavljati duhom svoje pameti i obući u novog čovjeka.“

Zdenčani, posvijestimo sebi da izvor i motiv našeg ponašanja mora biti Duh Božji. Kao slika Božja pozvani smo na mir, mir u duši, život po Božjem i u Bogu. Samo tako možemo postati „novi čovjek“ i tako po nama postati novi Božji svijet.

Isus nas usmjerava prema vječnom životu, a mi ne razumijemo i ne vidimo vrijednost vječnog života, jer smo okrenuti sebi. Da bismo razumjeli trebamo raditi isto što i Isus: povući se u samoću. U samoći smo s Gospodinom koji nas prosvjetljuje i uči razlikovati bitno od nebitnoga.

Do „kruha života“ dolazi se jedino vjerom u Isusa Krista. A vjerovati znači napuštati sebe, ne pripadati sebi, dopustiti Bogu da nas hrani sobom.

Isus čini čuda Božja, širi dobrotu i ljubav, jer Bog je ljubav.

Slijedimo Krista, širimo ljubav i dobrotu oko sebe. Trebamo oproštenje i pozvani smo praštati, jer Bog je milosrđe. Pozvani smo biti mirotvorci, jer je Bog mir.

Zdenčani, dobrota, ljubav, radost, mir, … mnogo su potrebniji od materijalnog kruha i vode nas u život vječni.

Isus nas želi nahraniti tom dubokom, trajnom hranom. Hoće nam darovati „novo srce“ i „novu dušu.“

Biti će to srce koje će biti sposobno ljubiti, nadati se, praštati. Biti će to duša koja će biti otvorena za druge, otvorena Bogu i pravoj vjeri.

Samo u sjedinjenju s Kristom činit ćemo, kako nam obećava, djela koja On čini.

Pozvani smo da živimo i stvaramo novi život, život koji obećava budućnost, život koji seže u vječnost – za to nam daje Sebe u euharistiji.

Isuse, hvala ti za kruh, kruh života, kruh ljubavi, u kojemu nam daješ sebe. Neka u nama ne umre nada, neka u nama ne nestane ljubav.

N.M.


Za duhovnu izgradnju Zdenčana

Biblija je ogledalo svakom čovjeku vjerniku. Novi Zavjet se ogleda u Starom Zavjetu i obratno. Misna čitanja ove nedjelje opisuju psihologiju vjernika pojedinca i vjerničke mase, „naroda Božjeg“.  Osnovne ljudske  potrebe središte su čovjekovih želja, očekivanja, nastojanja, vjerovanja, planiranja, razmišljanja, dogovaranja, podnošenja velikih rizika, žrtve i napora. Kada zadovoljimo osnovne potrebe, pažnja nam se usmjeruje na sekundarne, sve dok ne dođu ponovno  u krizu primarne životne potrebe, koje se imenuju jednim nazivnikom „kruh“.

U knjizi Izlaska čitamo o Bogu koji se preko Mojsija prilagođuje i udovoljava potrebama naroda: daje im kruha i mesa iz ničega. Dodaje: „Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin, Bog vaš.“ Narod već ima iskustvo i sjećanje čudnovatog prelaska preko Crvenog mora. Zna da je to ljudima nemoguće, ali je Bog gospodar mora i On je za njih to učinio mogućim. Nakon toga su pjevali Bogu pobjedničku himnu koja je preteća Marijinom Veliča duša moja Gospodina…

Ipak, glad ih ponovno dovodi u sumnju iz koje nastaje mrmljanje protiv Boga, Mojsija i Arona. Važno je zapaziti Božju strpljivost, darežljivost, prilagodbu konkretnim potrebama pojedinca i naroda-obilje kruha i mesa. To su neke od osobina Božjeg milosrđa koje su nam darovane u pozivu misionara milosrđa ( u situacijama s ljudima, djecom, starcima, koji nemaju osnovno za život).

Istaknimo ulogu Mojsija, kojeg narod optužuje kao krivca za svoju glad i svoju pogibelj u pustinji. Mojsije je neprestano u kontaktu s Gospodinom. To ga oslobađa od osjećaja shrvanosti, krivnje, tjeskobe, ljutnje. On je samo Božje poslušno oruđe. Njegovo je pouzdanje u Jahvi. Često se povlači na brdo kako bi bio sam s Jahvom. U toj samoći naučio je što i kako činiti kad zavlada tjeskoba i panika. On zna da su ove situacije prostor i moment za izvanrednu Božju intervenciju. Njegova zadaća je da Bogu ispriča što se događa u narodu, a narodu protumači da su kruh i meso darovani od Gospodina da ne izginu od gladi.

Zdenčani, naša misija je biti prisutni u situacijama nevolje i tjeskobe, gdje su ljudi u panici za svoje preživljavanje, kako u našoj najbližoj sredini tako i u misijama. Naše je biti posrednici i tumači Božje brige i davanja kako bi preživjeli kao ljudi i nastavili svoju poslušnost Bogu u hodu prema Obećanoj zemlji gdje Bog kraljuje.

Pavao u Efežanima slikovito govori o načinu prijelaza iz zemlje ropstva, koje simbolizira slikom starog čovjeka, preko obnavljanja duhom svoje pameti, što znači naporni put kroz pustinju kad požude stare zarobljenosti vraćaju svom snagom na stari život ( Egipat s loncima punim hrane i „sigurnosti“).

Novi čovjek, koji postupno nastaje i raste po Bogu, u pravednosti i svetosti istine, je Obećana zemlja koju kršćani primaju od Boga. Taj Bog nadilazi naše tjelesne potrebe i traži od nas da ih i sami nadiđemo.

Pojedinačno i zajednički kao Zdenac Milosrđa smo Kruh koji s neba silazi i daje život svijetu. Isus po svakom od nas i nama kao zajednici govori osobama i narodu:“ Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene neće ožednjeti nikada.“ Otac Nebeski nas pretvara, po prianjanju uz Isusovu nauku, u Kruh nebeski, kojega On, Otac milosrđa i svake utjehe, daje svijetu da ima život vječni.

Pretvorba je djelo Duha Svetoga, koji u nama stvara novog čovjeka, pretvarajući naše zemaljske požude u nebeske čežnje za biti u Bogu, hodajući „zemaljskom pustinjom“, gdje je Božja prisutnost sakrivena pogledu „zemaljskih ljudi“.

Uzmimo za vježbu:

Koja je glavna požuda moje naravi?

Dopusti da te Bog iznutra izvede u pustinju dnevnog događanja, gdje se nećeš ponašati udovoljavajući toj požudi već ćeš raditi suprotno njenoj prisili.

Daj Bogu svoj trud, a on će te nagraditi pobjedom.

 

S. Ljilja Lončar