Razmatranje: Tko želi biti prvi, neka bude svima poslužitelj.

Idu apostoli putem i raspravljaju. O čemu? O tome tko je među njima najveći. Kako bi bilo zanimljivo da smo mogli malo prisustvovati njihovoj raspravi.

Je li i mi danas o tome raspravljamo? Naravno.

Po čemu se mi danas vrednujemo? Po tome tko je prvi postao Kristov učenik; možda po svojoj pismenosti ili učenosti; po tome tko je stariji; možda jer smo se nametnuli svojom govorljivošću!?

Mi danas znamo da treba svima služiti, da životom pokazujemo da smo Kristovi učenici. I to uporno naglašavamo i ponavljamo, a naša djela pokazuju suprotno.

Što bi nam Isus rekao na sve ovo? Bi li i mi zašutjeli kad bi nas pitao o čemu raspravljamo?

On je predan u ruke grešnika, ubijen, a mi raspravljamo. Dok On govori o svome poniženju, mi u raspravu što je tko učinio i koliko tko zna.

Ali On je odlučan i jasan. Jasno nam postavlja pravila igre. Isus ne prezire ovozemaljske položaje, niti govori o potrebi ponižavanja sebe. Govori o Ljubavi. Isus nas ljubi.

A što mi radimo? Uzdižemo sami sebe, pa i od drugih očekujemo da nas uzvisuju i priznaju.

Lijepo je dobiti priznanje za svoj rad, ali neprestano uzdizati samoga sebe je smiješno.

Sveti Pavao kaže: „Što imaš, da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ 1 Kor 4,7

Zdenčani, želimo li biti prvi, SLUŽIMO. Zbog čega? Zbog ljubavi Kristove koja je u nama. Ljubimo bližnje onako kako Krist nas ljubi. Služimo potaknuti Ljubavlju. I Krist je to činio.

Mi postajemo ljudi kroz druge. Krist nam daje da kroz bližnje ljubimo Njega.

Žrtva je odricanje od sebe ali se ona poslije obraća u božansku radost.

Današnje evanđelje potiče nas i da razmislimo o našem odnosu prema rivalitetu.

Razlikujmo natjecateljski duh od rivaliteta. Natjecanje bi bilo u duhu kako preporučuje sv. Pavao, natjecanje u dobru, natjecanje tko će biti bolji.

Rivalstvo je sučeljenje egoizama, sučeljavanje dvaju „ja“ radi afirmacije sebe. Rivali sve žrtvuju (druge) da oni budu prvi.

Sveti Jakov nam donosi duhovnu pedagogiju. Donosi nam način božanskog odgajanja: mudrost, tolerancija, razumijevanje, milosrđe, dobrohotnost, pravda. Također nam sv. Jakov govori koji su izvori rata: instinkti, požude, zavisti...

Molimo da nas zlo ne zahvati, da se ne prepustimo strastima, zavisti.

Božanski je živjeti za druge, u miru s drugima. Graditi mir i zajedništvo. Molimo Boga da nam da dobrote i ustrajnosti za druge… i bit ćemo uslišani.

Ali upamtimo, nema uspjeha u dobru i ljubavi bez žrtve.

N.M.

Za duhovnu izgradnju Zdenčana

U prvom čitanju knjige Mudrosti opisano je razmišljanje, odluke i postupak „mudrovanja“ moćnika ovoga svijeta. Opisan je i razlog zbog čega su se uhvatili pravedna čovjeka. Zašto im on smeta? Kako će ga se riješiti? Vlastodršci priznaju da je njegovo ponašanje pravedno, da je njegova zaštita Bog, da u sebi ima blagost i smirenost jer je Božji sin. Kušaju ga porugom i mukom, osuđuju ga na sramotnu smrt. Opisana je sudbina Isusa i njegovih  vjernih nasljedovatelja. Sudbina ljudi koji se zalažu za socijalnu pravdu kao što je Mahatma Gandhi, Martin Luther King i svi „mali – veliki“ ljudi koji svoju egzistenciju riskiraju kako bi bilo svima dobro.

Psalam 54 je vapaj pravednika u situaciji pritisnutosti i muka koje mu zadaju povrijeđeni moćnici iz njegove okoline. Naziva ih oholicama i silnicima koji se na Boga ne osvrću. Njegovo je pouzdanje i smirenje u imenu Gospodina.

Poslanica sv. Jakova spaja situaciju iz evanđelja i knjige Mudrosti. Ukazuje na razlike nebeske i zemaljske mudrosti. Zemaljska mudrost izvire iz zavisti, pohote udova, iz žudnje, hlepnje za moći. Plodovi su svadljivost, svako zlo djelo, ratovi, međusobne borbe, rđave molitve, neuslišane molitve… Osvrnimo se na  svoje neuslišane molitve. Jesu li naše molitve žudnja naših udova „zemaljskih“ kako bi bili ispunjeni kao svi drugi „zemaljski“ i tako ispunili svoje zemaljske potrebe?

Mudrost koja s neba dolazi čista je, milostiva, mirotvorna, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i nehinjena. Pravednik strada u očima ljudi, ali ima sve osobine ove mudrosti s neba. Prolazi sve faze koje je prošao njegov Učitelj: predanost ljudskoj zloći, ubit će ga – poništiti njega u očima ljudi, njegova djela, njegov nauk.

Između poništenja i uskrsnuća su tri dana – dovoljno vremena da se sve ljudsko „raspadne“, prijeđe u ništavilo. Uskrsnuće je snagom Božjom oživilo pravednika i njegovo zalaganje, mudrost s neba: čistu, dobrostivu, punu svakog dobrog djela.

Isus uzimajući dijete, koje u tadašnjem društvu skoro ništa nije vrijedilo, tumači put koji vodi zemaljskim stazama do Oca nebeskog, do slave uskrsnuća.

Oče nebeski, otvori nam oči srca da razlikujemo zemaljsku mudrost od nebeske. Da se opredijelimo za Tebe, da ti služimo u malenima, da te ljubimo u prezrenima ovog svijeta. Stišaj oluju naše pohlepe. Očisti nam podsvjesnu žudnju za priznanjem da se najviše žrtvujemo za Tebe i želju da nas se drži za Prvake u Zdencu.

S. Ljilja Lončar