Razmatranje

Gladan čovjek nema ideala. Bez obzira na proizvedenu količinu hrane, ima puno gladnih. Današnja čitanja su važna za usmjerenje naše vjere. Ona su poziv da se klonimo dvosmislenosti u svom stavu prema Bogu.

Isus nas dobro poznaje. Zna da gladni ne možemo ni slušati, a kamoli usvojiti poruku kraljevstva Božjega. Trebamo najprije jesti, a onda možemo i o Bogu govoriti.

Isus vidi silan narod, izgladnjeli narod koji treba nahraniti. Isus zna što će učiniti. Ali ne želi ništa učiniti sam, bez svojih učenika. Isus će umnožiti pet ječmenih kruhova i dvije ribice, ali prije toga želi umnožiti vjeru svojih učenika.

Želi učvrstiti i našu vjeru: koliko uzimamo udjela u njegovu (Kristovu) tijelu i njegovoj krvi?

Tamo gdje ima kruha i vode, bit će i života. A onaj tko daje kruh i vodu, daje zapravo život, a to je Jahve, Bog vode i kruha, Bog života.

U 1. čitanju Elizej umnaža kruh. To je znak Božje ljubavi prema svome narodu. To znači da Bog daje i umnaža kruh, te da tako svojom ljubavlju omogućuje da svijet preživi. Elizej služi narodu snagom Božjom koju nosi u sebi. Kolika je Božja snaga u nama, je li mi služimo drugima?

Ovo čudesno umnažanje kruha, proroka Elizeja, ima mnogo literarnih sličnosti s čudesnim umnažanjem kruha iz Isusova života (usp. Mt 14, 13-21).

Sv. Pavao nas poučava ih da je Krist središte i svrha otkupljenog stvorenja.

Govori o Kristu koji preporađa i pod svojom vlašću objedinjuje stvoreni svijet, iskvaren i razdvojen grijehom, da ga nanovo privede Bogu.

Crkva je zajednica različitih osoba, zasnovana na Bogu. Za jedinstvo u Crkvi potrebno je puno truda i ljubavi. Pavao ističe tri temeljne kršćanske vrline za izgradnju zajedništva: poniznost, blagost, strpljivost. Evanđelje potvrđuje da su to Kristove vrline. Za očitovanje kršćanske ljubavi, kršćani su pozvan „držati do bližnjih“ s iskrenom pouzdanošću, više nego do sebe samih. U ljubavi prema bližnjemu i Bogu u srcu kršćanina oblikovan je „poziv nade“ u kojoj pozvani žive. Zdenčani i mi smo pozvani. Izvršujemo li svoje poslanje? Jesmo li ponizni, blagi, strpljivi?

U današnjem Ivanovu evanđelju Isus umnaža i pretvara. Umnaža kruh, umnaža hranu da nahrani gladno mnoštvo. To umnažanje kruha navještaj je čuda koje Isus čini za svoj narod.

Isus umnaža i pretvara. Ni euharistiju nije moguće zamisliti bez pretvorbe kruha i vina u tijelo i krv Kristovu.

Isusovo umnažanje i euharistijska pretvorba pokazuju da materijalno i životno važno; kao što su kruh i vino, mogu postati i biti „znakom“ Božje prisutnosti.

I malo može biti puno ako nije prezreno i odbačeno, ako se ne smatra nedovoljnim i nedostatnim. Upravo nas Isus uči, kao i Filipa, da to često zaboravljamo. Ne vidimo ono što imamo.

Ključna riječ u evanđelju je Isusova vjera i zahvalna molitva Isusovog djelovanja. U središtu je zahvalnost, stanje duha koje zna da ništa nema i ne posjeduje samo vlastitim naporom, vlastitim težnjama i sposobnostima.

Isus odabire kruh da bi pokazao što znači zahvalnost, kako Bogu, tako čovjeku. Kruh je jednostavna hrana, ali temeljna za život. Isus je u kruhu. I prignuti koljeno pred Isusom prisutnim u kruhu, znači prignuti koljeno pred onim po kojem je sve stvoreno.

Isus je odlučio među nama ostati u kruhu, u kruhu koji se lomi za život mnogih, u kruhu koji se ne može blagovati sam, u kruhu koji traži zahvalno srce. Zahvalnost omogućuje djelovanje.

Zdenčani, naše poslanje je djelovati ići najpotrebnijima, a da bi to mogli potrebna nam je snaga, duhovna snaga koju trebamo tražiti u kruhu koji se lomi za život vječni.

Gospodine, nama Zdenčanima, otvori oči srca da možemo primjećivati, ljude koji su pogođeni siromaštvom i oskudijevanjem, te im svojom blizinom i darivanjem budemo svjedoci Tvoje ljubavi.

N.M.

Za duhovnu izgradnju Zdenčana

U prvom čitanju slušamo kako je prorok Elizej s dvadeset ječmenih kruhova nahranio više od stotinu ljudi. Da smo se  nalazili na tom mjestu u to vrijeme i mi bismo se s čuđenjem upitali kao i njegov momak: " Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?"  Elizej nije postavljao pitanja, vjerovao je Bogu koji mu je rekao: „Jest će i preostat će.“ I doista tako je i bilo. I jedoše, i još preosta, prema riječi Božjoj.

Evanđelist Ivan nam govori kako je Isus nahranio oko pet tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribice. Prije nego im je dao da jedu, Isus je uzeo kruhove i zahvalio Bogu. Tek tad im je dao da jedu. Za nas je to pravo čudo, kao i za one ljude koji su jeli od toga kruha. Naš Bog je silan Bog i mi možemo skupa s  psalmistom reći: „Nek te slave, Bože, sva dijela tvoja…Ti otvaraš ruku svoju, do mile volje sitiš sve živo.“

Bog je vidio potrebu ljudi koji su Isusa slušali i koji su ga danima pratili i nahranio ih je. I danas Bog vidi  potrebe ljudi koji su ugroženi i koji su u raznim nevoljama. Kao i onda i danas su mu potrebne osobe koji će s njim surađivati. Treba mu: «neki čovjek iz Baal Šališe» ili «jedan dječak s pet ječmenih kruhova i s dvije ribe».

Trebamo mu i mi Zdenčani, kako bi preko nas činio čudo i širio svoj blagoslov. Stanimo pred Gospodina ovakvi kakvi jesmo, nesavršeni, i dopustimo mu da preko nas i onoga što  imamo učini čudo. Dragi Zdenčani i sv. Pavao nam govori da živimo dostojno poziva na koji smo pozvani. Radosna srca odgovorimo Božjem pozivu. Dijelimo ono što imamo s drugima svjesni da je «jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima stanuje».

Nemojmo prisvajati ono što imamo, jer sve što imamo dar je Božji i ovisni smo o Bogu. S tom sviješću neka nam ne bude teško podijeliti ono što imamo s drugima. Bog će obilno blagosloviti nas i one s kojima dijelimo. Božjeg blagoslova ima dovoljno za sve.

Blaženka

Ali, što je to za tolike?

Isus je okružen mnoštvom. Evanđelje kaže da je nahranio oko 5000 muškaraca. Umnožio je pet ječmenih kruhova i dvije ribice koje je pronašao kod jednog dječaka. Muškarci se nisu zamarali hranom. Oni su slijedili „senzaciju“ koja se pojavila u blizini. Isus ih je sve prije toga primio, velik broj ozdravio, podučio. Uza sve to još ih i hrani (što je iznad svih očekivanja). Da bi ih nasitio poslužio se onim što je našao u jednog momčića (koji je vjerojatno čuvao obrok za bližnje s kojima je došao).

Zastajem nad tekstom. Nije li to slika Zdenca? Malen, premalen uspoređujući ga sa svim poznatim organizacijama. Nije li sitan (šačica volontera koji odvajaju malo vremena kojeg ionako nemaju), neugledan (bez zvučnih imena), skromnih rezultata (gradnja poneke kuće, školovanje par stotina djece u državama gdje obrazovanje nije obavezno)?... Možemo doista zavapiti s Andrijom: „Ali što je to za tolike?!" Isus opet iznenađuje. Uzima to malo iz te male ruke i od njega čini mnogo. Za sve.

Nakon svega Isus se ne bahati. Štoviše kaže: "Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!". On koji može od ničega nahraniti manji grad. Nakon svega toga bježi u osamu. Da slučajno ne bi postao kralj.

Dragi Bože, molimo te da prihvatimo svoju malenost. Molimo te za poniznost. Molimo te da se okoristiš nama kao što si napravio s dječakom u Evanđelju. I naposljetku, daj nam duhovnu snagu da kažemo: „Sluge smo beskorisne.“

Suzana