Razmatranje

U prvom čitanju išćitavamo prvi navještaj evanđelja. Prvi navještaj radosne vijesti o rođenju onoga koji će satrti zmiji glavu. Na ljudsku slabost i na ljudski grijeh Bog odgovara milosrđem. Nakon prvog grijeha Bog Stvoritelj govori o Ženi i njenom potomku koji će pobijediti Zloga. Svi mi pozvani smo da sudjelujemo i u borbi i u pobjedi Kristovoj.

Zdenčani, odričimo se Zloga i svega što nije dobro, vjerujmo Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, zalažimo se za život u punini po mjeri čovjeka.

Čitav naš život je borba, ali pod znakom Uskrsa. U svakome od nas postoji izvanjski – ne Božji čovjek, ali ustrajnom borbom protiv zla i opredjeljenjem za dobro, u nama raste i obnavlja se unutrašnji čovjek.

Kristova riječ, a posebno njegova osoba otkriva nam se svaki dan ponovno kad mu otvaramo i svoje srce i svoju dušu i sav svoj javni i privatni život.

Vjerom prihvatimo spasenje koje nam je u Kristu svima ponuđeno.

Isus je uporan. Nije nimalo lako pružati otpor svojim najbližima, jednako kao i društvenim autoritetima i elitama. Onako zdravorazumski pokušava im objasniti kako je nelogično ono što govore.

Zdenčani, jesmo li mi uporni? Pružamo li mi otpor svojim bližnjima, našim autoritetima, pokušavamo li im objasniti što to činimo?

Kako im objasniti da se protive Božjem milosrđu? Mi smo samo sredstvo u Božjim rukama.

Dok zanemarujemo govor savjesti, dok opravdavamo svoj grijeh, dok se ne opiremo zlu, skrivat ćemo se od Boga.

Isus to ne želi, ni mi to ne želimo. Isus nas poziva na obračenje, želi da vršimo volju Božju. To ne rijetko znaći sukob sa svojim bližnjima. Nije lako. Ali posvijestimo sebi: mi smo njegova slika; kada tražimo i vršimo volju Božju, onda ulazimo u poseban odnos s Kristom, postajemo dionici njegove slave.

S Kristom povezani, puni smo nade, da ćemo postići svoj cilj, vječno zajedništvo ljubavi s Bogom i međusobno. Ljubav prema Bogu i bližnjemu nova je zapovijed Kristova. Bog nam daje snagu da to ispunjamo s radošću.

N.M.

Vidljivo potkrada nevidljivo

Za duhovnu izgradnju Zdenčana

Duše Sveti prosvijetli nam um i srce da mognemo upoznati kako se vječno krije u vremenitom, da mognemo razlučiti prolazno od neprolaznog. Ispuni nas sobom kako bi htjeli i mogli uvijek Bogu odgovoriti gdje smo i što radimo.

U prvom čitanju knjige Postanka, Bog razgovara s čovjekom, zatim pita objašnjenje od Eve i zaključuje riječima proklinjanja zmije-uzročnice grijeha i golotinje praroditelja ljudi.

Biti s Bogom je obučenost u Njegovu milinu, osjećaj sigurnosti, ljubljenosti, bogatstva, slobode, mira, radosti, povjerenja. Isključuje svaku vrstu straha i bijede.

Zmija – Sotona iskoristio je trenutak Evine odvojenosti od Boga i Adama. Skrenuo joj je pozornost na vidljivo, periferno, osjetno, za oči poželjno. Prikazao joj Boga kao neprijatelja koji ne dozvoljava njima ljudima, da mu budu slični. Ovo je bila prigoda da ljudi na brz i privlačan način uživaju sve što Bog posjeduje, i još više, da budu gospodari svoje vječne sreće.

Bog ne osuđuje Adama i Evu. On je zametnuo neprijateljstvo između zmije-Sotone i žene. Rat će se nastaviti između roda njihova. Taj rat počinje krštenjem svakog kršćanina i završava tjelesnom smrću i uskrsnućem od mrtvih. Pavao ovaj rat naziva časovitim nevoljama koje donose obilato breme vječne slave. Jer vidljivo je privremeno, a nevidljivo je vječno. Naše tijelo je zemaljski dom, šator koji je privremen. Naše zdanje je od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima.

Imamo u srcu i pred duhovnim očima ovaj nerukotvoreni dom dok se borimo sa stvorenim dobrima ovog zemaljskog života.

U Markovom evanđelju Isus svojim stavom i riječima upućuje kako ćemo razabrati što je vremenito, a što vječno i na koji način postupiti. Situacija je zgusnuta, složena i komplicirana. Isus s učenicima, nakon puno dana hodanja po drugim gradovima i mjestima, vraća se kući. Gladni su. Uz glad ide fizička iscrpljenost i nervoza. Na kraju su snaga. Ljudi su nahrupili pred njihovu kuću i ne obaziru se na njihove potrebe. Ova iscrpljenost bila je dovoljna da Isus zaključa vrata i pošalje narod tamo odakle su došli.

Isus postupa ne po svojem ljudskom osjećaju nego po Božjem milosrđu. Narod ga treba, gladni su njegove riječi, ozdravljenja, ohrabrenja i usmjerenja.

Isuse, moje tjelesne granice često puta su mi izgovor da zatvorim vrata i ostanem gledati TV. Moje neraspoloženje je puno puta razlog da nisam tebi na raspolaganju pod izgovorom „ne osjećam se raspoložen(a) ...“ Smiluj mi se i smiluj se svim Zdenčanima koji su izloženi čestom udaru Napasti u vlastitom tijelu i emotivnim neraspoloženjima. Tvoj Duh neka nas iznese na krilima vjere i volje iznad ovih naših granica.

Znalci Biblije= pismoznanci, proglašavaju da je Isus opsjednut Belzebulom, poglavicom svih demona. Onim istim Sotonom koji je nagovorio Evu da ubere plod, onaj kojega je Bog prokleo i kojega je proglasio vječnim neprijateljem. Isus slikovito objašnjava narodu da Sotona neće protiv sebe sama. Prijateljstvo, blizina, pomaganje ljudima pismoznanci proglašavaju djelom sotone. Sve dobro ali do tada neviđeno, što Isus radi, pismoznanci tumače kao kršenje Božjih zakona i zapovijedi.

Isuse izloženi smo primjedbama današnjih pozvalaca svetog Pisma , pred njima se povlačimo uz ispriku da oni sve znaju i da su uvijek u pravu pa i onda kad ništa posebno ne čine od djela koje je Isus činio i zbog čega ga je narod tražio. Oprosti nam što se povlačimo u strahu da njih, današnje pismoznance, ne povrijedimo.

Isusova majka i braća došli su smiriti Isusa i odvesti ga doma, jer su im rekli da je njihov Isus „izvan sebe“. Velika zamka Sotone koja se ušuljala preko Isusove rodbine da ga smete i odvrati od njegova poslanja i djelovanja u spašavanju ljudi, duša. Rodbina nije sagriješila ali su postali vidljiva prepreka i osjećajna zamka za Isusa. Isus prepoznaje zamku i uspostavlja rodbinski odnos sa svima koji ga slušaju. Njihova veza s njim je vječna, za ovaj svijet nevidljiva, a ipak je neprolazna jer je nerukotvorena, ne tjelesna.

Isuse radi roditeljskih i rodbinskih savjeta i potreba odstupamo od većeg angažmana za Tebe. Vidimo Tvoj primjer da ni rođena majka, makar bez grijeha, tebe nije odvratila od Očeve volje i Njegovih djela.

Isusovi izabranici, a to smo svi mi, stalno vodimo unutarnji i vanjski rat. Sotona nas napada preko vremenskog, stvorenog, prolaznog koje se nalazi u nama i oko nas. To je sveti rat kojeg ne možemo voditi sami sa svojim ljudskim razumijevanjem, snagama. Duh Sveti umnaža našu vjeru u nevidljivo i čisti nas od svega što je prolazno, sjetilno, razumsko, za rodbinu pametno i mudro. U nama Duh učvršćuje Bogopouzdanje kako bi se naše ljudsko pouzdanje smanjivalo, a Božje raslo. U ljubavi nas usavršava Duh Sveti i rastemo u Bogolikosti na sliku Njegova Sina Isusa Krista, čiji je jaram lak i breme slatko.

Duše Sveti, mi Zdenčani izabrali smo biti tvoji „robovi“. Pobjeđuj Sotonu i djela njegova u nama i po nama u našem okruženju i svijetu.

S Ljilja Lončar

Razmišljanja...

Povijest čovječanstva i svakog od nas prepuna je istog pitanja. To pitanje postavljamo mi Bogu i On nama. Postavlja ga Bog i Adamu na početku Postanka.

"Gdje si?"

Gdje sam? U svijetu gdje si me poslao Jahve,gdje mi drugi stalno nešto podmeću, nameću, nude, mole... U svijet sam bačen bez da me netko pitao želim li ja to i jesam li dorastao izazovima!?

"A gdje si ti Boze?!"

Daleko, nevidljiv, nejasan...

Je li bas tako?

Znam da nije. Zavaravam se prebacujući krivicu na Evu, na majku, na Oca, na sve oko mene. A istina je jednostavna-ja se igram Boga dok stvari ne izmaknu kontroli. Ja se igram Boga dok mogu prodavati svoju važnost, pamet, ljepotu...dok mogu unovčiti Tvoje darove.

A kad stvari izmaknu kontroli? Pretvaram se u svjetinu koja kuca stalno na Tvoja vrata u molim Te da me spasiš od mene same. A ti?

Ti svaki put iznova izneseš moj teret na Golgotu.

Suzana