Biti u Isusovu Zdencu znači ugraditi svoj zdenac u Isusov i dopustiti Isusu da moj zdenac čisti svojom Riječju i da ga ugrađuje u svoj Zdenac koji njemu služi u spašavanju duša.

Antonio iz bakina dvorišta

Ja sam Antonio. Imam devet godina. Moja ulica se zove Nueva Kaliz. Mojom ulicom sva auta dolaze u centar Pampatara. Živim sa mamom. Imam dva brata i dvije sestre. Svatko ima svoga tatu. Živimo u dvorištu bake Karmen. Nemamo kuće. U dvorištu žive druge bakine kćeri, moje tete. One isto imaju puno djece. Neki su crni, neki nisu. Baka Karmen uvijek je sa nama u dvorištu. Ona čuva moje rođake i mojeg brata koji još ne hodaju.

Dvorište je baka podijelila. Svakoj teti dala je gdje će staviti svoje stvari – Moja mama zategla je jednu žicu između dva kolca. Tu prebacujemo majice, hlače, odjeću. Na zemlju stavimo veliku spužvu za spavanje. To smo donijeli sa smetlišta. Sve stvari koje imamo donijeli smo sa različitih smetlišta. Tamo idemo svaki dan. Kada mama ne može ići, pošalje mene i mog mlađeg brata . Od nje smo naučili što je za nas i što trebamo donijeti u nađe dvorište.

Mama kaže da sam najstariji i zato moram zarađivati novac za hranu za nju i moju braću i sestre. Ona me je naučila pitati milostinju od auta koja prolaze našom ulicom. Svako jutro idem raditi sa svojim bratom i sestrama. Ona bude iza zida i gleda dali mi dobro radimo. Većina vozača zatvore stakla kad prolaze pokraj nas. Samo poneki nam pruže koju kovanicu.
Sunce jako, jako peče. Asfalt se užari i ne možemo izdržati bosih nogu. Zato kad je sunce jako vruće uzmem japanke od moje mame. Baka Karmen bi mi dala svoju obuću ali je nema. Mama se ljuti kad joj ukradem japanke.


Upisan sam u školu. Morala me mama upisati jer bi je odveli u zatvor da me nije upisala. Nju je baka Karmen isto upisala u školu kad je bila mala. Nikad nije naučila čitati i pisati. Znam da se ona stidi što ne zna čitati i pisati iako kaže da to nije važno i da se to ne jede. Mene ne šalje u školu.

U naše dvorište svaku noć dolaze neki drugi nepoznati ljudi. Donose nešto zamotano u papiru od starih novina. Pošalju me da donesem ruma iz prodavaonice sa dno naše ulice. Svi piju, četo se svađaju i tuku. Vade pištolje i pucaju u zrak. Prijete mojoj mami da će je ubiti. Tuku se sa drugim tetama, sa velikim rođacima. Nas djecu pošalju da odnesemo zamotane paketiće „malandrima“, kriminalcima, koji nas čekaju na groblju.

Nitko po danu ne dolazi u naše dvorište. Svi ljudi kada prolaze pokraj nas okreću glavu na drugu stranu.
Prije dvije godine dola je grupa osoba u naše dvorište. Tražili su baku Karmen. Neke od njih sam viđao prije. Druge nisam poznavao. Donijeli su nam hrane. Među hranom bile su i majice za nas djecu. Bijele majice.

Mi smo njih znatiželjno gledali. U sebi sam mislio tko su ti ljudi i zašto su nam donijeli darove. Htjeli su znati kako se zovemo. Mi smo se smijali i sakrivali se jedni iza drugih. Rekli su nam da su iz crkve i da ih je Bog poslao u naše dvorište da nam donesu hranu. Oh kad bi barem taj crkveni Bog svaki dan poslao ove ljude, mišljah u sebi. Ja ne bih morao prositi na cesti.
Ponovno su došli ti isti ljudi i objasnili mojoj mami i tetama da će pomoći nama u domaćoj zadaći i da će nam davati jesti svaki put kada dođemo.
Ali ja nisam imao domaću zadaću jer nisam išao u školu. Moja mama ih je prevarila da idem.

Ti ljudi su nam rekli da su oni volonteri i misionari. Kako sam želio da moja mama bude kao oni. Da mi govori kao oni, da me zove Antonio kao što me zovu misionari. Glavni čovjek iz Zdenca zove se Miroslav. Mi ga zovemo Miro. Pozvao je mene i moje rođake da igramo nogomet. Svaki četvrtak Miro je dolazio na igralište iza groblja. Donio bi lijepu veliku loptu i tu bi nas učio igrati. Donio nam je kockaste dresove iz njegove zemlje Hrvatske. Na njima piše ZDENAC ALJIBE, MARGARITA. Osjećam se jako velik i važan u dresu.
Miro nas je pitao koji broj cipela nosimo. Ja nisam znao. Bilo me je stid da ne znam. Mislit će da sam glup. Ja nikada nisam imao svoje patike. Miro je izmjerio koncem moju nogu i zapisao. Tu noć sam sanjao da imam plave patike.

Miro nas je pozvao u Zdenac. Imao je ispred sebe dvije velike crne vreće sa kutijama patika. Srce mi je jako kucalo. Gurao sam se do Mira da prije dođem na red. Dobio sam plave patike. Prvi put imao sam nove patike. Moja sreća nije potrajala. Mama je uzela moje patike, stavila ih u kutiju i prodala jednoj ženi za dva kila kukuruzna brašna. Rekla je da je važnije jesti nego imati patike. Bio sam jako tužan. Moji rođaci su me tužili Miru da sam ja prodao patike. Nisam se branio jer sam htio spasiti svoju mamu.
Misionari su pozvali moju mamu da upiše mene, moju braću i sestre u njihovu kuću. Na upisu je bilo puno djece. Skoro sam svih poznavao jer su iz moje ulice Nueva Kaliz. Rekli su nam da je ta kuća Zdenac. Da su oni naša obitelj. Da je to naša nova kuća gdje svaki dan možemo doći i jesti, kupati se, učiti, crtati, igrati se.

Mama Marlid često nam priča o dobrim ljudima iz Hrvatske koji šalju novac da mi imamo što jesti, da imamo sapuna, vode, majice, lopte, bojice. Svaki dan se molimo Bogu za njih da nam uvijek šalju. Ja želim biti kao oni. Kad budem veliki ići ću u Hrvatsku da ih zagrlim i da im reknem: HVALA, HVALA, HVALA dobri ljudi. Sada sam sretan. Vi ste promijenili moj život.
Vodim svoje sestre i brata u Zdenac. Mama Marlid nas čeka. Nekada dođemo prije nje pa mi nju čekamo. Ona se uvijek smije. Volio bi da je ona moja mama. Dođu volonterke Milagro i Alicia. Dok se mi okupamo i obučemo čistu odjeću koju nam pripremi mama Marlid, one nam pripreme što ćemo jesti.

U početku nisam htio slušati. Tukao sam se sa drugom djecom koji su moji neprijatelji sa ulice. Zato nisam primao batine već objašnjenja da su u Zdencu sva djeca braća i sestre i da se ne možemo loše ponašati. Da Bog plače kad nas vidi da se tučemo.
U osmom mjesecu imali smo konkurs čitanja. Bilo nas je petnaest. Dugo smo se pripremali. Svi smo dobili nagrade.

Volonterka Nieves pozvala me u svoju kuću. Ona ima sina Davida, koji svira gitaru. Kod nje mi je bolje. Zamolio sam je da dovedem moga brata Diega. Rekla je da mogu. Sada smo obadva u kući Nieves. Kako je lijepo spavati u kući na krevetu
Kad ja budem veliki napravit ću veliku kuću. Zvat će se kuća Zdenca za svu djecu koja spavaju na ulicama i dvorištima.
Vama dragi prijatelji iz Hrvatske dati ću najljepšu sobu, veliku sobu sa televizijom i kupaonicom.

Voli vas vaš Antonio.

Projekt Misionar Milosrđa

Biblijska razmatranja

  • 22. ožujka 2019.

    Mojsije pita Boga za njegovo ime. I Bog mu se objavljuje: Ja sam onaj koji jesam - Jahve! To je bio i odgovor na pitanje, ali i utemeljenje zadaće koju mu Bog daje. To ime je snaga naroda. Njihov Bog je – Bog koji jest, koji je nazočan, koji je s njima, oni postaju kadri pobijediti jačeg faraona i njegovu vojnu silu. Jahve je učinio velike stvari. Sve je Božje djelo, jer oni kao narod nikada to ne bi mogli učiniti. U tom je imenu sadržan Božji način djelovanja među ljudima. Bogu se prepisuju „uzvišena“ imena...

    Objavljeno u Godina C

Duhovne priče

  • Jednom je u velikom parku buknuo požar. Svi su se razbježali panično tražeći spas. Ostala su samo dvojica: jedan slijep i jedan čovjek bez noge. Uslijed panike, slijepac je krenuo prema žarištu vatre...

    Objavljeno u Duhovne priče

Svjedočanstva iz misija

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.