Prijatelji su ga zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali “Dobri”. Bio je duhovit, pun razumijevanja za sve. Zbog toga je postao uzor napuštenoj djeci koju je okupljao u “Oratoriju Božanske ljubavi”, gdje ih je držao podalje od lošega društva i odgajao za časne ljude i uvjerene kršćane. Za tu djecu i za zdravlje njihovih duše i tijela Filip nije prezao prositi po ulicama ili vratima raskošnih palača. Jednoga mu je dana tako jedan gospodin, razbješnjen njegovim zahtjevima i želeći ga se riješiti – opalio pljusku. Filip se time nimalo nije dao smesti: “Ovo je bilo za mene – rekao je smiješeći se – i na tome Vam hvala. A sada mi dajte nešto za moju djecu.”