Zemlja bezakonja i svakovrsnih zala

"Stigao je dan našeg odlaska u daleku Venezuelu, nastaviti započeto u ovoj zemlji pogođenoj jakom krizom. Zemlja prolazi kroz svojevrsnu katarzu koje nitko nije pošteđen, ni oni koji su donedavno živjeli kao pripadnici visokog sloja društva do onih siromašnih koji nisu niti mogli zamisliti da je moguće doživjeti još i gore stanje od postojećeg. Jedni i drugi sada žive okruženi neviđenim nasiljem, oskudicom u najpotrebnijim stvarima kao što je: voda, hrana i lijekovi. Ne znajući koliko još dugo će zemlja tonuti, ljudi i njihov duh još uvijek nije pokleknuo. Želja za boljom budućnošću, ljubav prema vlastitoj zemlji još ih drži da učine sve što mogu i da se zajedničkim snagama bore i izbore za vlastiti opstanak u domovini svojih otaca i svoje djece.  U takav ambijent stižemo, časna sestra Ljilja i ja, nakon puta koji je trajao skoro 4 puna dana, posljedice dugog leta, promjene vremenske zone i jake vrućine koja nas je doslovno "ošamarila" pri izlasku iz aviona, nije nas ni najmanje omelo da se odmah uhvatimo posla, a posla je mnogo jednako kao što su i potrebe ovog naroda mnoge.

Već prvog dana nakon što smo smjestile svoje stvari, otišle smo u jedan od naših 5 centara u gradu Pampatar. Susrele se s našim dragim volonterima, koji su jednako kao i djeca jedva čekali da dođemo. Naš dolazak za njih osim što predstavlja moralnu i duhovnu potporu i osnaženje, predstavlja i dolazak stvari koje su im uz navedeno prijeko potrebni, a to su lijekovi.

Zajednička molitva i zahvale Bogu u srcima, pjesme na usnama, ruke snažno držeći jedna drugu, na novo nas je u duhu osnažila, ujedinila te podsjetila da sve ono što smo ovdje započeli, podigli na noge uistinu, svakodnevno Bog blagoslivlja, te u srcima svakog od nas, velikih i malih nada je ponovno doživjela svoj polet, osvježenje i sigurnost u Božje vodstvo i Njegovu prisutnost u našem Zdencu Aljibe ovdje u Venezueli.

Kako je svaki dan prekratak s obzirom na obujam posla, ono sto čini dan još i kraćim je činjenica da u ovoj opasnoj sredini dan završava kada sunce zađe. Tako smo i mi prvog dana već oko 18h morali nazad u kuću, te iza zaključanih vrata nastavili pomno planirati naše aktivnosti, plan i obveze za mjesec dana koliko ćemo boraviti u Venezueli.

Jutro započinjemo u 7.15 Časoslovom te molitvom krunice. Moliti Boga i Duha Svetoga da nas vodi, hrabri i nadahnjuje te blagoslivlja sve ljude s kojima se susrećemo je naš izvor, naš Zdenac iz kojeg crpimo snagu, ufanje u Božju pomoć i providnost za svaki naš korak u misiji. Jer "žetva je velika a radnika je malo".

Danju, kao i do kraja samog tjedna obilazili smo centre, pratili radionice, razgovarali s volonterima s kojima smo pobliže pričali o problemima s kojim se suočavaju, stvari koje je potrebno unaprijediti.

U centru Pampatar nas je posjetio i održao govor i svećenik Thomas koji nas je sve zajedno blagoslovio i odao priznanje i potporu svemu što činimo, jer od mnogih pokreta koji se nalaze na ovom otoku gdje djelujemo, niti jedna ne zalazi u područja u kojem naš Zdenac djeluje, a koja su najopasnija mjesta gdje ponekad ni vozači taxia ne žele odraditi prijevoz do tog područja. Svećenik je izrazio želju da se okupe svi svećenici s otoka te da se naš rad i pokret Misionara Milosrđa predstavi pred svima i pokuša pronaći način za još više uključivanje i povezivanje ostalih mjesta na otoku.

Molite za nas draga braćo i sestre u Hrvatskoj da nas i u ostatku našeg boravka u Zdenčevoj misiji u zemlji bezakonja i raznih vrsta zala prati Božji blagoslov te da i na ovom otoku uspješno što više djece i odraslih privedemo jedinom pravom Putu, Istini i Životu, našem Gospodinu Isusu Kristu, čineći to kroz materijalna i duhovna dobra koje naš Zdenac neumorno čini."

Anđela