„Kada se trpljenje obruši na naš život, valja ga prihvatiti s osmijehom. To je najveći Božji dar: imati hrabrosti s osmijehom prihvatiti sve što nam on šalje i što traži od nas.“ Majka Terezija

Lana Pecotić

Lana Pecotić

Znam da Bog nešto traži od mene. Onu ljubav koju sam dobila od Njega, željela sam dati drugima. Radost i mir koji sam osjećala otkad sam Ga našla, htjela sam da svi osjete, a posebno oni kojima je to potrebno. Znala sam da će moj život imati smisao ako budem nekome pomagala. Ništa drugo me nije tako ispunjalo i veselilo kao pomisao da mogu neko dobro napraviti drugome. Kad sam saznala za Zdenac, kao da su mi se otvorile oči. To je to, Bog me želi u misijama. I ja to želim, svim srcem. Ništa drugo više nije bilo važno.

Za velike ciljeve potrebne su neke žrtve, pa sam se ja trebala odvojiti od svoje obitelji, zaboraviti na neki stalan posao, pozdraviti drage prijatelje i pripremiti se za godinu dana života u nepoznatom. Čudni su putovi Gospodnji, a to mogu potvrditi svojim primjerom. Da mi je prije nekoliko godina netko rekao da ću otići u Južnu Ameriku i tamo raditi s malim Indijancima, vjerojatno bi se nasmijala. Pripreme za misije u Splitu za mene su bile nešto novo. Naučila sam puno i po prvi put sam javno nastupala pred ljudima. Bog mi je u tom periodu dao mnogo. Moj duhovni život se obogatio kroz duhovne obnove, odlaske na klanjanja, razgovore s mladim bogoslovima, razne vjerske seminare, čitanje knjiga…

Došao je dan mog odlaska u Ekvador. Ljudi su se čudili, zbunjeno gledali, zapitkivali da li me strah, odgovarali me, čak i plakali, ali nitko me nije mogao razuvjeriti. Bog je sa mnom, i to je najvažnije. Ta odluka bila je nešto najnormalnije i najljepša stvar koja mi se dogodila u cijelom životu. Sve Isusove riječi iz Biblije ti postanu razumljive i čini se kao da su upućene baš tebi. Mislila sam da će biti lako ljudima opisati kad se vratim sve što sam prošla i doživjela, ali baš i nije tako. Ja sam se tamo, u dalekom Ekvadoru, u jednom malom indijanskom selu, „obogatila“; moje je srce prepuno, ali riječima to ne mogu izraziti. Nije bilo materijalnog bogatstva, dosta stvari je kao kod nas prije 50 godina; jednom riječju trebalo se naviknuti na život koji je drukčiji od našeg.

U misiji u Ekvadoru živjela sam u samostanu, u zajednici koju je osnovala s. Lenka Čović, s 10 mladih sestara i 3 djevojke koje se pripremaju da to postanu. Početkom svake školske godine u internat kod sestara dolaze djevojčice i djevojke iz svih krajeva Ekvadora, da bi se školovale. Prošle godine bilo ih je 20. Zauzele su veliki dio u samostanu, a došle su bez ičega. Većina ih je iz prašume, a još uvijek ti ljudi rade teške fizičke poslove. Do grada pješače po nekoliko sati, a nekolicina na konju (jer ga imaju). Žensku djecu udaju, odnosno prodaju nekom starijem čovjeku, koji uglavnom već ima ženu. Neki nemaju ni struje. Težak je to život i rijetki odlaze studirati dalje. Trebaju novaca. Sestre im daju sve, od hrane, smještaja, odjeće…

Ali da ne bi mislile da se u životu sve lako dobiva, pomažu nam u školi i vrtiću sa djecom, u pripremanju ručaka i drugim poslovima. Djevojčice su skromne, neiskvarene, jednostavne, pristojne, iskrene, zahvalne i poštuju starije. Život ih nije mazio i za svoje godine su psihički jako zrele. Uvjerena sam da će ih život sa sestrama u samostanu sačuvati od loših stvari i da će njihova budućnost biti sretnija.

Lana Pecotić

Moja misija bila je rad s djecom u vrtiću. Silno sam se veselila, jer je to ispunjenje mog dugogodišnjeg sna. Sestre su prije nekoliko godina otvorile vrtić i školu u mjestu u kojem žive. Odgajaju djecu tako da im usađuju moralne i kršćanske vrednote. Ljudi dovode svoju djecu u školu, jer im žele bolji život. Prošle godine ih se upisalo 130. Obitelji imaju puno djece i žive loše. Kućice su nikakve, skoro bez prozora i vrata, hodaju po betonu, a toalet je na otvorenom. Perilica za rublje kod njih ne postoji jer sve peru na ruke, ispred kuće. Nemaju razvijenu ekološku svijest, bacaju smeće ispred vlastitih vrata. Udaljeni su od glavnog grada Quita 45 minuta. Većina su Indijanci, siromašni, materijalno, duhovno i kulturno.

Znajući sve to, pitala sam se kakva će biti moja dječica. Došlo ih je 20 u moju grupu. Zavoljela sam ih istog trena. U početku smo se slabije sporazumijevati, ali s vremenom je išlo puno lakše i bolje. Djeca su mi sve govorila: kakvu imaju obitelj, da li postoje problemi, što se događa kod kuće ... I te tužne priče vas najviše bole. Nije više bili važno da li su došli u pokidanoj i isprljanoj majici, da li su počešljani i umiveni…Važno je da su djeca sretna, da ih nitko ne zlostavlja, da ne gledaju pijane očeve kako dolaze kući i tuku njihove majke. Djeca su prepuštena sama sebi. Nekim roditeljima nije bitno da je njihovo dijete najbolje u školi, da ima dobre ocjene, da postiže neke uspjehe. Njima je važnije da je dijete kod kuće i da im pomaže.

Svaki dan s tom djecom je za mene bio poseban. Zvali su me „sestrica“, a ja njih „moja djeca“. Zajedno smo molili, blagoslivljali doručak i ručak, radili, crtali, bojali, plesali, slavili rođendane, igrali se u parku…U grupi su većinom bili Indijanci i nekoliko Afroamerikanaca. Svi tako različiti, a opet isti. Djeci nije važna boja kože. Molila sam se da se nikome ništa ne dogodi i da im mogu dati ono najbolje od sebe. Zahvaljivala sam Bogu što mi je ispunio snove. Djeca kod kuće nemaju gotovo ništa, svaki dan jedu rižu, a unatoč svemu zadovoljni su i skromni. To je njihov život. Ali sretni su, igraju se i vesele.

Časne sestre su mnogo napravile u ovom malom Oyacotu. Njihov rad je pravi primjer služenja i davanja sebe za drugoga. Žive Evanđelje. Puno sam naučila od njih: o skromnosti i nerazbacivanju, o pomaganju nepoznatim ljudima, o povjerenju u Providnost, o bezuvjetnom davanju, o marljivosti, o poniznosti, o žrtvovanju i o ljubavi prema Bogu… ON zaista djeluje preko njih i radi velike stvari.

U Ekvadoru sam bila sretna i ispunjena. S malo stvari, ovisna o drugima, bez starih prijatelja i obitelji. Moji odnosi sa sestrama i curama iz internata postali su prijateljski, nije nam trebalo puno riječi da bi se razumjeli; naši osmijesi na licima i spontani zagrljaji su sve govorili. Sve smo bile takve kakve jesmo, nismo ništa glumile niti se pretvarale. Pomagale smo jedne drugima bez ikakvih očekivanja i nadanja. Radile smo to iz ljubavi. Molile smo zajedno, otvoreno pričale o našim životima, smijale se i plakale iz srca... U tom zabačenom kutu svijeta osjećala sam nekad kao da živim drugi život. Doživjela sam da se duhovno bogatstvo ne može mjeriti nikakvim novcem.

Nisam posebna jer sam otišla u misije i ne želim da mi se drugi dive i odaju mi priznanja. Napravila sam ono što sam osjećala u svom srcu. Bog je zaslužan za sve ovo i Njega treba slaviti. Neka se Njegova Čuda Ljubavi nastave i nama budu putokaz kako živjeti i pomagati.

Projekt Misionar Milosrđa

Biblijska razmatranja

  • 28. lipnja 2019.

    Prvo čitanje: Pnz 30, 10-14

    10kad poslušaš glas Jahve, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona, to jest kada se obratiš Jahvi, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom. 11Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. 12Nije na nebesima da bi rekao: 'Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je te nam je objaviti da je vršimo?' 13Nije ni preko mora da bi mogao reći: 'Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je te nam je objaviti da je vršimo?' 14Jer, Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš.

    Pripjevni psalam: Ps 69, 14.17.30-31.33-34.36ab.37

    14No tebi se molim, Jahve,
    u vrijeme milosti, Bože
    po velikoj dobroti svojoj ti me usliši
    po svojoj vjernoj pomoći!
    17Usliši me, Jahve, jer je dobrostiva milost tvoja,
    po velikom milosrđu pogledaj na me!

    30A ja sam jadnik i bolnik -
    nek' me štiti tvoja pomoć, o Bože!
    31Božje ću ime hvaliti popijevkom,
    hvalit ću ga zahvalnicom.

    33Gledajte, ubogi, i radujte se, 
    nek' vam oživi srce, svima koji Boga tražite.
    34Jer siromahe Jahve čuje,
    on ne prezire sužanja svojih.

    36Jer Bog će spasiti Sion
    - on će sagradit' gradove Judine -
    tu će oni stanovat', imati baštinu.
    37Baštinit će ga potomci slugu njegovih;
    prebivat će u njemu oni što ljube ime Božje.

    Drugo čitanje: Kol 1, 15-20

    15On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. 16Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno: 17on je prije svega i sve stoji u njemu. 18On je Glava Tijela, Crkve; on je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak. 19Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu 20i po njemu - uspostavivši mir krvlju križa njegova - izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.

    Evanđelje: Lk 10, 25-37

    25I gle, neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita: "Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?" 26A on mu reče: "U Zakonu što piše? Kako čitaš?" 27Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!" 28Reče mu na to Isus: "Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš." 29Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: "A tko je moj bližnji?" 30Isus prihvati i reče: "Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. 31Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. 32A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. 33Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se 34pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. 35Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: 'Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.'" 36"Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?" 37On odgovori: "Onaj koji mu iskaza milosrđe." Nato mu reče Isus: "Idi pa i ti čini tako!"

    Za duhovni rast Zdenčana

    Osnovna misao današnjeg evanđelja je kršćanska ljubav: ljubav prema Bogu i bližnjemu. To je temeljni zakon Kristov. Ljubav prema Bogu, mjeri se ljubavlju prema čovjeku. Isus to prikazuje u prispodobi o milosrdnom Samaritancu. Isus ovakvim govorom dolazi do čovjeka, do njegovih misli i osjećaja, do njegova razumijevanja. Budi emocije, bistri savjest, potiče na razmišljanje, pokreče ustaljenost, izaziva opredjeljenje i dobiva ispravan odgovor.

    Ovo evanđelje je poslanje, misija Zdenca, po uzoru na Isusa iz Nazareta, pomagati čovjeku, činiti ga sretnim.

    Isus nas pita «tko je moj bližnji»? Komu sam ja bližnji. Tko od mene očekuje pomoć? Tko mene treba i tko će ostati bespomoćan ako mu ja ne pomognem?

    Svakome od nas Isus upućuje riječi: «Idi pa i ti čini tako!» Svatko onaj tko se zanima za život vječni, za konačni cilj ljudskog postojanja, ne može zanemarivati bližnje i ne poznavati bližnje. Moj bližnji je svatko tko treba moju pomoć.

    Često propisane dužnosti nalaze se iznad srca i ljudskosti.

    On kaže: svaki čovjek ima moć biti ili postati drugome bližnji. Ne postoje granice. Sve ovisi samo o tome koliko je srce svakoga od nas tankoćutno i pozorno. Zapažamo li tuđu nevolju i jesmo li spremni priskočiti u pomoć, samo tako ispunjavamo volju Božju i nalazimo se na putu koji vodi u život.

    Spašavanjem čovjeka najbliži smo Bogu. Slični smo Isusu, a sličnošću s Isusom usrećujemo drugoga. Kaže nam: «Idi pa i ti čini tako! , odgovor za pravilno življenje i život vječni.

    Želimo da naš Zdenac bude prepoznatljiv po snažnom svjedočenju jedinstva između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu.
    Objavljeno u Godina C

Duhovne priče

  • Kako svaka divlja guska zamahne u letu krilima, tako stvori zamah uzdignuća za pticu koja leti iza nje. Leteći u obliku slova V, cijelo jato može letjeti za 71% dalje, nego da svaka ptica leti sama...

    Objavljeno u Duhovne priče

Svjedočanstva iz misija

  • Sestra, prijateljica, majka, odgajateljica, kuharica

    Tamara je četrnaestogodišnja djevojčica. Rastom vrlo malena. Fizički i hormonalno se ne razvija. Boluje od dijabetesa i još nekoliko bolesti koje su utjecale na njen fizički razvoj. Svakodnevno sebi daje inzulin.

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.