MISIJA VENEZUELA

Kriza i Verica

Mnoge obitelji Venezuele su razbijene. Očevi i muževi otišli su u druge zemlje za kruhom. Mnogi se nisu nikako javili. Ostala siročad, žene i majke; gladni, tužni, frustrirani i ljuti. Ostavljeni!

Verica je Hrvatica, koja je u Venezuelu došla prije 26 godina, sa svojom obitelji za boljim životom. Bilo je teških početaka i padova, ali uspjeli su.

Ljubav prema obitelji, prema mužu i sinovima, davala joj je snage da izdrži nemoguće i ulaže napore kakve može samo majka. I krenulo je.

Venezuela je za njih postala Obećana zemlja. Živjeli su dobro. Muž građevinar imao je dobar posao. Ona je otvorila restoran i počela dobro raditi i zarađivati, a djeci dati dobro obrazovanje.

Kupili su stan u lijepom dijelu Porlamara. Sredili ga, smjestili se i ono vrlo bitno i kvart i stan, bili su sigurni. Upoznali su mnogo ljudi i stekli prijatelja, s kojima su se družili i dijelili sa njima važne trenutke (rođendane i uspjehe).

Ali poslije dana, dolazi noć. Situacija u zemlji sve teža. Ne oskudijevaju, ali komunizam uzima svoj obol. Sve manje i manje su slobodni. Plaće sve lošije. Djeca rastu i potrebe su sve veće. Mislila je, vrhunac noći je smrt muža. Teško se je nosila s tim, ali djeca su joj bila lijek. Treba živjeti za njih, gurnuti ih u život, osamostaliti ih, uliti razumijevanje, ustrajnost, vjeru i unutarnju snagu koja će ih voditi kroz život.

Toliko truda i vjere i onda opet pad. Venezuela, država slučaj. Nema vode, nema struje, nema hrane.

Jedan sin je punoljetan, odrastao, završio školu ali nema posla. Nalazi posao, radi, a plaća nije dostatna ni za hranu. I drugi sin završava za kuhara. Posla nema.

Nekoć bogata i lijepa Venezuela, a pogotovo otok Margarita, koji je živio od turizma, ostaje pust. Prelijepe pješčane plaže , palme, klima za poželjeti ali sve pusto i prazno. Turista nema pa se nema od čega živjeti. Ugostiteljstvo propalo, hoteli prazni, više se ne gradi.

Najveći otok Venezuele u Karipskom moru sa prekrasnim pješčanim plažama, egzotičnom prirodom i pogledom na mistično plavetnilo (nebo i more) pusto i zapušteno.

 plaza venezuela

Na ulici prosvjedi. Verica još puna duha, nada se i vjeruje u bolje sutra. Unatoč vojsci i policiji u modrim, zelenim i maskirnim odijelima sa puškama u rukama, vjeruje da će ljubav prema čovjeku i zemlji pobijediti.

Ljubav prema ovoj zemlji, novoj domovini, domovini njene djece. Ljubav koju je doživjela i pružila na ovom otoku. Opet je u tami i duboko osjeća svu bol ove napaćene zemlje. I njoj je tako.

I njen život je trenutačno razbijen. Ostala je sama u stanu. Njeni najmiliji su otišli u Španjolsku za novim životom, životom dostojnim čovjeka, gdje rade i imaju plaću. Jedan sin ima svoju obitelj. Ono što Vericu posebno veseli je Ema. Ema je njena unuka koja ima godinu dana. Svakodnevno se vide i čuju. Ali što bi sve dala da je samo na tren zagrli. Razgovore završava sa suzama u očima.

Sve što je od materijalnog stekla je uložila u stan i sinove,a ne želi izgubiti stan. Ne može van zemlje. Putovnica joj je istekla, a zbog situacije u zemlji ne može do nove. Traže joj 3000 dolara, koje ona nema otkuda dati. Ukoliko iziđe iz zemlje sa hrvatskom putovnicom, sve što posjeduje u Venezueli će joj oduzeti i izbrisati svih 26 godina života.

Uključila se u Zdenac, jedna je od glavnih volonterki Zdenca na Margariti. Pomažući ljudima oko sebe, osjeća se bolje, ispunjena, zadovoljna je. Pomaganje drugima puni je nadom i vjerom u bolje sutra.

 verica i korisnici

Bog zna što čini, a na nama je da budemo strpljivi i pripremni.

Doći će i njeno vrijeme žetve.

Verica ima malu mirovinu iz Švicarske (uzela muževu) i ne oskudijeva u hrani, ali „ne živi čovjek samo o kruhu“.

Mnoge obitelji Venezuele su razbijene. Očevi i muževi otišli su u druge zemlje  za kruhom. Mnogi se nisu nikako javili. Ostala siročad, žene i majke; gladni, tužni, frustrirani i ljuti. Ostavljeni!

Što li sve čine za preživjeti? Delikvencija, dječja prostitucija , prostitucija, krađa, sve što se može prodati prodaju…

Ovo je prikaz situacije u Venezueli kroz život Verice M.

N.M.

Projekt Misionar Milosrđa

BIBLIJSKA RAZMATRANJA

  • Dvadeset osma nedjelja kroz godinu
    Budimo plemeniti, vrednujmo tuđu pažnju, dobrotu i ljubav. Svojom zahvalnošću ispunjamo posebnom milinom naše međuljudske odnose. I uvijek imajmo na umu da smo tada slika milosrdnog Boga. Iznad svega zahvaljujmo Bogu, koji nam daje plemenito srce, nalik svojemu, koji nas poziva da i Njemu uvijek i svugdje zahvaljujemo.
    u Godina C

DUHOVNE PRIČE

  • Prnjava kanta
    Prnjava kanta

    Jednom se jedan planinar nakon dugog i mukotrpnog uspona popeo na negostoljubiv vrh planine. Ushićeno je pogledao prekrasan prizor oko sebe, podignuo ruke k nebu i uzviknuo: - O Bože, ispuni me svjetlošću...

    u Duhovne priče

SVJEDOČANSTVA IZ MISIJA

  • Kuća bake Agathe dobila novi krov

    U obližnjem selu Ibohora, u blizini misije Ujewa zajedno sa svojim unukom Hamzom, živi starica po imenu Agatha. Ova starica u svojim 70-im dijeli sudbinu mnogih baka i djedova u Africi, a to je da uglavnom žive sa unucima o kojima se moraju skrbiti, jer su im roditelji umrli ili ih napustili. Fizički više nije sposobna skrbiti se niti o sebi, a niti o unuku koji je učenik 4. razreda osnovne škole. Uglavnom ovisi o milosrđu drugih ljudi i o fizičkoj pomoći njenog unuka kada se vrati iz škole.

    Više informacija
    • Nadnaslov MISIJA TANZANIJA
    u Svjedočanstva iz misija

{lang hr}Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.{/lang}{lang en}This site uses cookies. By continuing to browse the site you are agreeing to our use of cookies.{/lang}{lang es}Este sitio utiliza cookies. Al continuar navegar por el sitio, usted acepta el uso de cookies.{/lang}