Nakon molitve časoslova, doručka, tijekom jutra razgovarali smo o čudu preživljavanja i snabdijevanja siromaha da prežive u nemogućim uvjetima te slagali pakete s hranom. Ostale pakete ostavljamo gospođama koje rade u kući gdje smo smješteni za potrebe s. Isaure i njezinu djecu.
Sa dva auta krenuli smo u obilazak 12 starih osoba sa istim osobama koje su išle dan ranije u kupovinu (biskup, s. Isaura, Ana, Cecilija, Adriano, Arthur). Započeli smo sa jednim starcem koji se nalazio ispred biskupove kuće (iz sela), objasnili smo tko smo, otkud dolazimo i zamolili smo svaki dan za blagoslov Zdenca – Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu i zaziv na kraju – Bože blagoslovi Zdenac u Hrvatskoj.
Ispred nas je išla s. Isaura- Išli smo po zaraslom, pješčanom poljskom putu punim raslinja, neočišćenom, vrlo teškom terenu; biskupov auto je bio išaran zbog probijanja kroz šipražje.
Došli smo do prve kuće, u susret nam je dolazila starica plešući i pjevajući želeći nam dobrodošlicu. Susjeda u posjeti bila je prilika da objema damo: 2 kg riže, 1 kg graha, 2 kg brašna od bijelog kukuruza (uguali), 2 kg kikirikija, 1 l ulja, 1 kg soli, 1 kg šećera, 1 zdjelu čaja (crni), sapun. Jednako smo podijelili svima od 12 planiranih osoba.
Unutrašnjost kuća u koje bi provirili najbolje opisuju slike.
Kod dolaska i odlaska biskup bi pozdravio i povukao se u auto strpljivo čekajući da završi naše druženje, posjet. Nikad nas nije požurivao iako je znao da nas čeka dug i težak put do Inhambanea (biskup ima 71 godinu i 21 godinu biskupstva), grad gdje se nalazi biskupova rezidencija (wikipedia: Inhambane, također poznat kao Terra de Boa Gente (Zemlja dobrih ljudi), je grad smješten u južnom Mozambiku, smješten na zaljevu Inhambane, 470 km sjeveroistočno od Maputa. To je glavni grad provincije Inhambane i prema popisu stanovništva iz 2017. godine ima 79.724 stanovnika. To je prekrasan šarmantan gradić poznat po svojoj mirnoj atmosferi okruženoj prekrasnim morem i kombinacijom moderne lokalne i seoske povijesne arhitekture, što ga čini popularnim među turistima.). Nikad se nije uzrujavao zbog lošeg terena ili ogrebanog auta. Mirjana je skoro izgubila glavu na jednoj grani.
Čekala nas je nova starica. Izvadila je veliki molitvenik iz svoje torbe i ponosno rekla kako voli moliti iz svojeg molitvenika, kad smo joj rekli da moli za Zdenac. Imala je jednog sina koji je umro, umro je i muž tako da je duge godine ostala sama. Ušli smo u kuću, na podu je bila slamnata prostirka nad kojom je visjela plava mreža za komarce. Sve je bilo uredno, najurednija seoska kuća koju smo vidjeli. Starica je odsijevala vedrinom, smirenošću i pouzdanjem u Božju providnost. Kao i kod svih zajedno smo molili Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu. S. Isaura je stalno zapinjala na riječi Kisima (Zdenac).
Kod posjeta mame jednog od koordinatora, prilikom dolaska išli smo najtežim putem gdje se gotovo i nije nazirao put već smo se probijali kroz šipražje u pijesku između velikih stabala.
Gđa. Albertina Makhaigani je sjedila ispod velikog stabla u hladu, počela je s pjesmom i plesom sjedeći. Ima 96 g. (1922.) što je tamo rijetkost. S. Ljilja ju je pitala što je najviše veseli u njezinom životu na što se malo zbunila, malo zastala te odgovorila: „najviše molitva, odlazak u crkvu“. Na sljedeće pitanje što bi poručila mladima rekla je: „Čuvajte svoj duh kako bi ostali čisti, dobri i Bog će vam dati sve drugo u životu, sretan i dug život.“ Također je rekla: „moja je molitva susresti se s Kristom“. Sin također volontira, dolazi posjetiti, ima 49 g., nosi hranu, pomaže p. Huanu dijeliti obroke . U njezinoj okrugloj kućici ležaj je na podu, a pod je pijesak. Cijeli život je živjela na tom mjestu. Jedan dan bi htjela vidjeti projekt za vodu koji smo financirali (kad ne bude sunca) i zahvaliti Bogu što je donio život ovdje po tom Zdencu.
Posjetili smo i:
Virginia Langa (ne zna datum rođenja). Ima jednu kćer, tromboza u nozi zbog čega joj je noga natekla, živi sama blizu sestre i kćeri, ima problema sa srcem, ali se ne liječi, ima malu kućicu od cigle i bambus krova.
Sosa Augusto Malanwani (72 g.), hrom, nema djece, živi sam, ima natečene noge, vodu u nogama. Živi i spava u limom obloženoj kući koja se na suncu užari i unutra je tada izrazito sparno, teško, vruće čak i na kratko boraviti.
Regina Daniele Maseke (89 g.), hoda, sva su joj djeca umrla, živi sa nećakinjom i njenom djecom i nećakinja se brine za nju.
Dvije stare sestre koje žive same – Virginia Maboni Sitoye (86 g.) i Maria Maboni Sitoye (88 g.), bile su udane no muževi su otišli, jedna nije imala djece, a druga je imala sina koji je umro. Stare su i jedva hodaju, ipak uspiju nešto posaditi i to prodaju pa time plate ljude koji im donesu vodu, nešto same skuhaju.
Nakon posjeta, oprostili smo se od s. Isaure i ostalih te joj predali 200$ iz fonda Zdenca i 150$ od Dražena, za nju i njezinih osam štićenika. Najmanji ima 4 godine, udaljeni su oko 100 km od Macupulanea. S. Isaura povremeno, ali redovito dolazi u Macupulane, a kad nje nema, dečki Adriano i Paul brinu o zemlji koju obrađuju, a žive u drugom mjestu.
Krenuli smo na put prema Inhambane udaljen više od 300 km prolazeći uz indijski ocean i iznimno lijep krajolik koji naviše karakteriziraju palme. Distrikt Zavala, mjesto Kisiko, jednom godišnje imaju festivale gdje se pleše, pjeva svira instrument Marimbe – izvorno sa tog područja. Prosperitetan i oku ugodan turistički kraj ne razotkriva najsiromašniji, sušni i grub kraj zemlje (i svijeta) iz unutrašnjosti koji smo do prije koji sat napustili. Od Maputa do Inhambanea paralelno se proteže slatkovodno jezero, otok i indijski ocean dužinom cca 400 km.
Putem smo stali uz rijeku Inharrime koja se ulijeva u jezero i zaljev pred indijski ocean zbog čega je voda bočata.
Nastavak slijedi…
Iz Putopisa Afrika, prosinac 2018.
- Ljilja Lončar, predsjednica Zdenca; Mirjana Iličić i Dražen Bosak, volonteri Zdenca na misijama Zdenca u Africi
