U misiji Ujewa

Tiha je srpanjska noć u misiji Ujewa u samom srcu Tanzanije. Sjedimo pod zvjezdanim afričkim nebom i igramo '“Čovječe ne ljuti se“. Naši afrički prijatelji, dva simpatična srednjoškolca, udubila su se u igru i bojažljivo pomiču figurice pokušavajući shvatiti pravila igre.

mali Tyson

Nalazim se na pola svoje afričke misije i razmišljam o protekla dva tjedna. Kroz glavu mi prolaze sva očekivanja, strahovi i planovi. Očekivanja su se pretvorila u divna iskustva, pokoji strah je još uvijek tu, a svoje planove nastojim realizirati. Često me omete psihologija afričog čovjeka koji životom prolazi držeći se svoje ''pole pole'' filozofije ili, kako bismo mi Dalmatinci rekli, ''fjaka'' filozofije. Što se pak jezika tiče, tu su dvije simpatične i strpljive ''prevoditeljice'' (Biljana i Nikolina) koje me usmjeravaju i podržavaju.

Moja jutra prolaze u radu s vrtićkom djecom dok popodne organiziramo dopunsku nastavu engleskog jezika u četiri osnovne škole iz našeg okruga. Današnja djeca su baš kao i sva druga: uvijek željna igre i druženja te uvijek spremna na nepodopštine i bezopasne inate. Teško im pada sjedenje u klupama i učenje u vrtićkoj dobi, ali to im nalaže odgojno-obrazovni sustav.

Oni su željni dodira, zagrljaja i osmijeha. Mnogi od njih su bez oba roditelja; žive s bakama, sestrama, tetama, a neka djeca se skrbe sama o sebi. Njihovi problemi nisu domaće zadaće i njihove želje nisu novi mobiteli. Oni sanjaju majku i oca, kuću od cigle, čistu školsku odjeću i jedan obični bombon. Bez novca ne mogu kupiti hranu, ne mogu imati odjeću, nemaju školu i nemaju priliku za neku bolju budućnost.

Ovaj tjedan sam vidjela kako funkcionira program kumstava udruge “Zdenac“. Vidjela sam stotine majki, baka i djedova koji su nam, sa zahvalnošću na usnama i suzama u očima, čvrsto stiskali ruke. Djeca su zadovoljno jela poklonjene slatkiše. Grickajući kekse, hihoćući se jedan drugome, razmišljali su o novim odorama, o hrani, o cipelama koje su im omogućili njihovi kumovi iz nezamislivo daleke im zemlje dobrih i milosrdnih ljudi.

Ovo je lice malog Tysona u trenutku kada je obukao tek kupljene hlače i džemper. Lice je to i mnogobrojne kumčadi koja je tog dana primila u ruke toliko im potrebnu pomoć. Tog trenutka Tyson nije mislio na majku koje nema, ni oca s kojim ne živi. Mislio je o slatkoj čokoladnoj kremi koju je upravo pojeo i o svojoj novoj odori u kojoj će sutra radosno krenuti u školu.

Za koju godinu Tyson više neće misliti na slatku kremu i na novu odoru. Razmišljat će o daljnjem obrazovanju, vlastitoj obitelji i o svom prvom poslu. Molit će Boga za mnoge milosti, ali znam da će u njegovim molitvama uvijek biti mjesta za neznanog dobročinitelja.

Ana Ujević

Projekt Misionar Milosrđa

BIBLIJSKA RAZMATRANJA

  • 25. nedjelja kroz godinu
    Mi smo „sinovi svjetlosti.“ Isus neće da nas, po svojoj domišljatosti u zlu preteknu „sinovi ovoga svijeta.“ Isus nas potiče da planiramo budućnosti kod Boga – u Kraljevstvu Božjem. Odlučnost za Kraljevstvo Božje zahtijeva: volju, trud, vrijeme, plan, energiju i jednom riječju sve naše moći. A znamo da o našem sadašnjem životu ovisi kako će nam izgledati život vječni.
    u Godina C

DUHOVNE PRIČE

SVJEDOČANSTVA IZ MISIJA

  • Afrika - moje selo malo!

    Nakon priprema i dugog iščekivanja krenuo sam na put gdje je moje srce odavno otišlo. Početkom 9. mjeseca stigao sam u Tanzaniju. Na prvi pogled zamijetio sam slamnate kućice, prašnjave putove i nasmiješene ljude...

    u Svjedočanstva iz misija

{lang hr}Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.{/lang}{lang en}This site uses cookies. By continuing to browse the site you are agreeing to our use of cookies.{/lang}{lang es}Este sitio utiliza cookies. Al continuar navegar por el sitio, usted acepta el uso de cookies.{/lang}