Svaki sam dan sve bliže kući čija su vrata uvije otvorena, gdje je Isus već otišao da bi nama pripravio mjesto među svetima.

Svjedočanstva iz misija

Biti ultimo tj. zadnji, je moje iščekivanje dolaska malog Isusa u Betlehemsku špilju. Marija i Josip nisu došli na vrijeme u gostinjac. Bili su " zadnji" i potražili su svoj smještaj među Zadnjima; pastirima i životinjama. Božić je biti Zadnji s Isusom i radi Isusa donoseći ga Zadnjima – Ultimos.

U ovo adventsko vrijeme, u iščekivanju malog Isusa, duh Božića u nama tradicionalno probudi osjećajdarežljivosti prema najpotrebitijima. Darežljivost i pomaganje bi svakom kršćaninu trebao biti stil i način života. Darujući tako malo u našim očima, zasigurno ćemo zauzvrat dobiti tako puno.

Djela koja činimo, kako uvijek valja istaknuti, i ponoviti tu veliku istinu, donosi veliku radost onima koji u Isusovo ime čine Njegova dijela, te onima koji primaju tu istu ljubav, jer takav je zakon ljubavi, kosi se svakoj ovozemaljskoj logici, a to je da se dijeljenjem množi. I svaki put, kako i u Venezueli, tako odmah i po dolasku na Kubu, vidjeti kako ljubav prožima i preobrazuje živote ljudi s kojima radimo, a u isto vrijeme i samih naših volontera koji svoje vrijeme, te teških životnih situacija iz kojih i sami potječu, neumorno i s još više žara bore se i navješćuju Božje ime kroz djela milosrđa u ovoj zemlji, na ovom izoliranom otoku gdje je upravo Kristovo ime dugo bilo jedno od zabranjenih i razlogom mnogih progona.

Duhovne obnove poput ove nam iznova olakšavaju doći do odgovora na postavljena pitanja. Duhovne obnove su prilika za Svetu ispovijed i ispit savjesti da odbacimo starog čovjek i kao nov čovjek spremno i savjesno, puni energije, krenemo ka izvršavanju svog poziva.

U mjesecu studenom, skupa sa djecom osnovne i srednje škole, posjetili smo starije osobe u okolici misije te u udaljenoj Manavali gdje žive narodi plemena Masai. Za neke od njih je ovo bio prvi izravan kontakt sa ovim narodom koji je zbog specifičnog načina života i običaja daleko od tradicionalnog afričkog načina života. Prilikom svake posjete djeca imaju priliku čuti dosta korisnih savjeta od starijih osoba, a isto tako i vidjeti dosta primjera darežljivosti.

Dok se vrijeme odlaska s Venezuele bliži u isto vrijeme se miješaju osjećaj zadovoljstva na obujam posla kojeg smo obavile, s druge pak strane toliko je novih ideja, toliko novih stvari koje bi se mogle i trebale uvesti u naše grupe. Znajući da nikada nikome vrijeme nije išlo u prilog, pa tako ni nama, imajući to na umu, naš rad je nastavio u istom ritmu. Jednako kao vrućine koje nemilosrdno ne popuštaju iz dana u dan, tako sestra Ljilja i ja, iz dana u dan s još više snage nastavljamo utrku s vremenom kojeg je još malo preostalo.

Kako je cijeli mjesec listopad posvećen misijama, članovi Zdenca u Tanzaniji su odlučili da zadnja nedjelja u listopadu bude njihova misijska nedjelja. Obilježili su to na prikladan način kako dolikuje ovdašnjim običajima.

Naše vrijeme i naš boravak u Venezueli je vremenski ograničen. Znajući to, a u isto vrijeme imajući na umu sav obujam posla te ciljeve koje smo postavili, a koje želimo ostvariti dok smo tu, dane čini sve kraćima, a neizostavno imamo dojam na svršetku svakog dana, da je posla sve više.

Uz mnogo znoja i napora Bogu dragom hvala nastavljamo dalje. Gotovo pa nesnosne vrućine na otoku Margariti ne popuštaju. Suha zemlja i sveukupna vegetacija već duže vrijeme nalikuje kao da smo u Africi. Žeđa zemlja, žeđaju ljudi. Zemlja za vodom, a ljudi za vodom i promjenom. Sestra Ljilja i ja, kao dionici u naporu da se ta promjena dogodi, nastavili smo s radnim ritmom kojeg se ne bi posramili ni okorjeli radoholičari.

Ovih dana smo posjetili Isaca u njegovom domu u naselju Mkaganga. Od loklanih volontera smo saznali da ovaj 17-godišnjak, koji ne hoda, ne može govoriti, a i slabije čuje treba popravak invalidskih kolica kojima su uništeni sjedište i točkovi.

Ovdje u Venezueli opozicija koja je prošle godine dobila izbore, prikuplja potpise za referendum, za promjenu vlasti. Sinoć je izdana naredba od predsjednika Madura da se zabrani prikupljanje potpisa u svrhu onemogućavanja referenduma. Kao reakcija na to, internetom se počeo dijeliti ovaj tekst.

U obližnjem selu Ibohora, u blizini misije Ujewa zajedno sa svojim unukom Hamzom, živi starica po imenu Agatha. Ova starica u svojim 70-im dijeli sudbinu mnogih baka i djedova u Africi, a to je da uglavnom žive sa unucima o kojima se moraju skrbiti, jer su im roditelji umrli ili ih napustili. Fizički više nije sposobna skrbiti se niti o sebi, a niti o unuku koji je učenik 4. razreda osnovne škole. Uglavnom ovisi o milosrđu drugih ljudi i o fizičkoj pomoći njenog unuka kada se vrati iz škole.

Stranica 1 od 6
Projekt Misionar Milosrđa

Biblijska razmatranja

  • 19. kolovoza 2017.

    Današnje evanđelje djeluje zbunjujuće. Stavlja nam pred oči sliku Isusa koji prolazi pokraj žene Kanaanke ne obazirući se na njezin vapaj. Naprotiv, Isus uvredljivo odvraća ženi: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima!“ Provocira nas na daljnje razmišljanje. Kako objasniti Isusovu...

    Objavljeno u Biblijska razmatranja

Duhovne priče

  • Veoma pobožan čovjek po imenu Haakon često se molio ispred jednoga starog raspela. Ono je bilo veoma poznato u tom kraju i mnogi su dolazili tu hodočastiti i moliti za čudo. Mnoge od njih je razočaravala Božja šutnja...

    Objavljeno u Duhovne priče

Svjedočanstva iz misija

  • Iako s čvrstom odlukom za odlazak u nepoznato, rastanak s obitelji i bližnjima nije bio lak. Neizvjesnost i razna pitanja u glavi izmjenjivali su se tokom čitavih, više od 20 dugih sati putovanja do konačnog odredišta. A onda...

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.