Tvoje je samo ono što si dao drugome.

Papa Franjo o djeci

Djeca koja pate su vapaj koji se uzdiže Bogu

13.04.2015.
Djeca koja pate su vapaj koji se uzdiže Bogu

Mnoga su djeca od samog početka odbačena, napuštena, ukradeni su im djetinjstvo i budućnost. Neki se usuđuju reći, gotovo hoteći se opravdati, da je bila greška donijeti ih na svijet. To je sramotno! Ne svaljujmo, molim, na djecu naše krivnje! Djeca nisu nikada “greška”. Njihova glad nije greška, kao ni njihovo siromaštvo, njihova krhkost, njihova napuštenost – toliko je djece napušteno na ulici; a ni njihova neukost ili njihova nesposobnost – tolika djeca ne znaju što je to škola.

Naprotiv, to su razlozi zbog kojih ih treba više ljubiti, s većom velikodušnošću. Čemu nam služe svečane deklaracije o ljudskim pravima i pravima djeteta ako zatim kažnjavamo djecu zbog grešaka koje su počinili odrasli? Oni koji imaju zadaću upravljanja, odgajanja, ali rekao bih svi odrasli, svi smo mi odgovorni za djecu i svatko je dužan učiniti sve što je u njegovoj moći da se to stanje promijeni.

Govorim o “muci” djece. Svako marginalizirano, napušteno dijete, koje živi na ulici proseći i snalazeći se kako zna i umije, bez škole, bez zdravstvene skrbi, je vapaj koji se uzdiže Bogu i koji optužuje sistem kojeg smo mi odrasli izgradili. I nažalost ta su djeca plijen zločinaca, koji ih izrabljuju za nečasne poslove i trgovanje ili ih obučavaju za rat i nasilje.

Ali i u takozvanim bogatim zemljama mnoga djeca proživljavaju drame koje na njima ostavljaju dubok trag, zbog krizâ u obiteljima, odgojnih propusta i katkad nehumanih uvjeta života. U svakom slučaju ta su djeca ranjena u tijelu i duši. Ali Otac nebeski ne zaboravlja nijedno od te djece! Nijedna njihova suza nije izgubljena! Kao što ne nestaje ni naše odgovornosti, društvene odgovornosti pojedinaca, svakog od nas, i zemalja.

Jednom je Isus prekorio svoje učenike što tjeraju djecu koju su roditelji donosili da ih blagoslovi. Dirljiv je opis koji donosi Evanđelje: “Tada mu doniješe dječicu da na njih stavi ruke i pomoli se. A učenici im branili. Nato će im Isus: ‘Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!’ I položi ruke na njih pa krene odande” (Mt 19, 13-15).

Kako je lijepo to povjerenje roditelja i taj Isusov odgovor! Kako bih samo želio da taj tekst postane nešto uobičajeno u životu sve djece! Istina je da, hvala Bogu, djeca s teškoćama u razvoju vrlo često pronađu izvanredne roditelje, spremne na svaku žrtvu i svaku velikodušnost. Ali te se roditelje ne smije ostaviti same! Moramo ih pratiti u njihovim naporima, ali im također pružati trenutke zajedničke radosti i bezbrižnog veselja, kako im se život ne bi sveo samo na davanje terapija.

Kada je riječ o djeci, u svakom slučaju, ne bi se smjelo čuti ona suhoparna opravdanja iz pravne struke, tipa: “najposlije, mi nismo dobrotvorna organizacija”; ili: “svatko je u svom privatnom životu slobodan činiti što mu je volja”; ili također: “žao nam je ne možemo ništa učiniti”. Te riječi ne vrijede kada je riječ o djeci.

Prečesto djeca trpe posljedice životâ istrošenih nesigurnim i slabo plaćenim radom, nepodnošljivim satnicama, neučinkovitim prijevozom… Ali djeca plaćaju također cijenu nezrelih zajednica i neodgovornih rastava: ona su prve žrtve; trpe posljedice kulture pretjeranih prava pojedinca i postaju njezina prva djeca. Često upijaju nasilje koje nisu kadra “probaviti” i pred očima odraslih prisiljeni su navikavati se na ponižavanje.

Kao i u prošlosti, Crkva i u ovom našem dobu stavlja svoju majčinsku brigu u službu djece i njihovih obitelji. Roditeljima i djeci ovog našeg svijeta donosi Božji blagoslov, majčinsku nježnost, snažni prijekor i odlučnu osudu. Nitko nema pravo poigravati se s djecom!

Zamislite kakvo bi bilo društvo kada bi odlučilo, jednom zasvagda, uvesti ovo načelo: “Istina je da nismo savršeni i da pravimo mnoge greške. Ali kada je riječ o djeci koja dolaze na svijet, nijedna žrtva odraslih ne smije se smatrati previše skupom i previše velikom, samo da se izbjegne da neko dijete pomisli da je greška, da ništa ne vrijedi i da je prepušteno ranama života i bahatosti ljudi”. Kako bi samo bilo lijepo takvo jedno društvo! Tvrdim da bi se tome društvu oprostilo mnogo od njegovih bezbrojnih pogrešaka. Doista mnogo.

Gospodin prosuđuje naš život slušajući upravo ono što mu govore djeca – anđeli koji “uvijek gledaju lice Oca koji je na nebesima” (usp. Mt 18, 10). Pitajmo se uvijek: što će pripovijedati Bogu o nama ti anđeli – djeca?

Izvor: IKA | Bitno.net

Projekt Misionar Milosrđa

Biblijska razmatranja

  • 23. rujna 2017.

    Kad razmišljamo što bi to bilo Kraljevstvo nebesko automatski pomišljamo na prekogrobni život, na plavo vedro nebo, i nas sakrivene u taj drugi svijet, daleko od blatnjave zemlje. Ipak nam se ne žuri ići u nepoznate visine. Sve poduzimamo da što dulje budemo ovdje na zemlji...

    Objavljeno u Biblijska razmatranja

Duhovne priče

  • Jednom se jedan planinar nakon dugog i mukotrpnog uspona popeo na negostoljubiv vrh planine. Ushićeno je pogledao prekrasan prizor oko sebe, podignuo ruke k nebu i uzviknuo: - O Bože, ispuni me svjetlošću...

    Objavljeno u Duhovne priče

Svjedočanstva iz misija

  • Potresena događajima od proteklih nekoliko dana, odlazim na misu, u glavi mi zbrka i tisuću pitanja. Zbor skladno pjeva neku pjesmu, koju ne razumijem, ali me cijelu obuzima neki neobičan osjećaj. Molim se da dobijem...

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.