„Sva radost tvoja neka bude Jahve on će ispuniti želje tvoga srca“ Ps 37, 4

Biblijska radionica 29. ožujka 2010. godine u Splitu

Današnje evanđelje: Luka 24,13-35

„Put u Emaus“

Vazmeno trodnevlje

Stari hrvatski pisci su Uskrs nazvali Vazmom izvodeći taj naziv iz grčke riječi "azima", što doslovno znači "beskvasni kruh", a skraćeno se upotrebljavala za glavni židovski blagdan Pashu, kojoj je Krist dao novi sadržaj svojom smrću i uskrsnućem. Uskrs je najstarija i konstitutivna svetkovina kršćanske zajednice.  Slavljenjem Uskrsa kao spomena na Isusovu smrt i Uskrsnuće sabrala se Crkva kao uskrsni narod koji ima svoju Pashu, drugačiju od židovske.

Vazmeno trodnevlje počinje večernjom misom Gospodnje večere na Veliki četvrtak, svoje središte ima u uskrsnom (vazmenom) bdjenju u večer Velike subote, te se zaključuje Večernjom uskrsne (vazmene) nedjelje.

Uskrsno bdjenje sv. Augustin nazvao je "majkom svih bdjenja" ili vigilija, čime želi reći da svi kršćanski blagdani i svetkovine imaju izvor i sadržaj u uskrsnom otajstvu, jer predstavljaju slavljenje pojedinih događaja Kristova spasenja koje je u pashalnom otajstvu vrhunski dogođeno i ponuđeno.

Vazmeno trodnevlje Gospodnje muke i Uskrsnuća predstavlja vrhunac čitave liturgijske godine. Krist je, naime, djelo ljudskog otkupljenja i savršene proslave Boga izvršio poglavito svojim vazmenim otajstvom, kada je svojom smrću uništio našu smrt i svojim Uskrsnućem obnovio naš život. Zato svetkovina Vazma ima u liturgijskoj godini ono dostojanstvo što ga u tjednu ima dan Gospodnji.

Analiza evanđelja

(Voditeljica radionice je iznijela situaciju ovog evanđelja, a ostale elemente analize evanđelja su sudionici razmatrali podijeljeni u nekoliko grupa)

Na dan Uskrsnuća dvojica učenika se iz Jeruzalema vraćaju kući u Emaus, živo raspravljajući o svemu što se tog jutra dogodilo, o zbunjujućoj vijesti da je Isus možda ipak živ i da je njegov grob prazan. Dok hodaju zaokupljeni razgovorom, pridruži im se nepoznat muškarac. Bijaše to Isus, ali im je bilo uskraćeno da ga prepoznaju. Najprije ih upita o čemu to raspravljaju. Učenici se zaustaviše, ožalošćeni, i začude se što on, koji također dolazi iz Jeruzalema ne poznaje najsvježije događaje. (24,18). Na njegov ponovni upit oni ispripovjede sve što se zbilo pred tri dana u Jeruzalemu. Iz njihova govora zaključujemo kako su se razočarali u Isusu, čovjeku koji je „silan prorok riječju i djelom“ (24,19) i za kojeg su se nadali „da će osloboditi Izraela“ (24,21), a kojega su glavari svećenićki i članovi Velikog vijeća razapeli na križ. Njihovo je razočaranje to veće što od svega toga protekoše već tri dana, a s Isusom se još ništa osobitog nije dogodilo, osim što su ih žene, koje su zorom posjetile grob, izvijestile da je grobnica prazna i da im anđeli poručuju kako je Isus živ.

Nato ih neznanac ukori zbog nerazumijevanja i sporosti na vjerovanju, te im počinje potanko tumačiti sva starozavjetna proročanstva o Mesiji. Takav Mesija kakva su proroci naviještali i kakva je Isus u sebi ostvario, za njih predstavlja sablazan. Pa ipak, „zar nije trebalo da to Mesija pretrpi i tako uđe u svoju slavu?“ (24,26). Učenici postupno, nakon suputnikovih izlaganja dobivaju jasniju sliku o Mesiji. To je zapravo odraz postupnog razvijanja predodžbe o Mesiji u apostolskom navještaju (kerigma) prvih dana poslije Isusova Uskrsnuća. Nakon temeljitog rasčlanjivanja starozavjetnih proročanstava postaje im jasno da su poniženje, trpljenje i smrt jedini put kojim je prema Očevu planu trebao proći Mesija da bi došao do svoje slave i da bi otkupio čovječanstvo od grijeha.

Slušajući vješto, znalačko i živo izlaganje svog zagonetnog suputnika, dođoše pred Emaus, udaljen 26,5 kilometara od Jeruzalema. U tom trenutku, stranac se pričinio kao da ide dalje (24,28). No oni navaljivahu: „Ostani s nama, jer zamalo će večer, i dan je na izmaku!“ (Lk 24,29). Nakon ovog izričitog i spontanog poziva, on prihvaća njihovo gostoprimstvo.

Učenici nisu u tajanstvenom suputniku mogli prepoznati uskrslog Isusa. Bio im je za to potreban znak. Taj će im znak Isus dati lomljenjem kruha (aluzija na euharistiju). Stranac se odaziva pozivu: ušao je u kuću, sjeo s njima za stol, „uzeo kruh, zahvalio, razlomio i dao ga“ (24,30) učenicima da blaguju. Učinivši to Isus se vladao kao dobar domaćin. Doista, kod Židova je bio običaj da se gostu dade kod stola čast i služba domaćina: gost bi uzimao u ruke kruh, izgovarao molitvu nad njim, lomio ga i dijelio ukućanima. Riječi „on uze kruh, zahvali, razlomi ga pa im ga dadne“ (24,30) podsjećaju na čudesno umnažanje kruha (Lk 9,12-17) i na uspostavu Euharistije na posljednjoj pashalnoj večeri (Lk 22,19-20). Tek što je blagoslovio kruh, razlomio ga i njima podijelio, nestade ga ispred njihovih očiju (24,31). Cilj je bio postignut: oni su Ga prepoznali. I sad im postaje jasno: Isus je živ! Ono što su maločas smatrali ženskim „brbljanjem“ postalo je za njih istinito. Tada, uzbuđeni i radosni, rekoše jedan drugome: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putom govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ Odsada će drugima svjedočiti da je Gospodin uskrsnuo. Isti čas krenuše natrag u Jeruzalem i nađoše među okupljenom družinom jedanaestoricu koji im također posvjedočiše: „Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!“.

Uskrsli Isus je božanski Putnik koji silazi s neba da bi putovao s ljudima, razočaranima u svoje slomljene nade i očekivanja. Na tom putu On je Učitelj koji im tumači tajnu njihova života. Učenici su rekli: „A mi smo se nadali.“ Zapitajmo se što zapravo očekujemo od svojeg kršćanstva, svojega prianjanja uz Krista? Rado bismo prihvatili sve što nam nudi i obećava, ali često puta ne uz cijenu njegova puta. Razmislimo, koja su naša očekivanja od sebe, od bližnjih, Boga? Da li i nama katkada stranac nenadano upadne na stazu života? Postoji li sličnost razgovora i druženja s njim i Isusova sa ovom dvojicom učenika?

Dopustimo božanskom Putniku da nam protumači naš život i stavi sve u ispravnu perspektivu. On čeka da ga pozovemo i pružimo Mu gostoprimstvo. Kada prepoznamo uskrslog Isusa, nestaje sav naš umor, žalost, beznađe. Umjesto toga javlja se radost i žar srca koji nas potiče drugima svjedočiti.

Pripovijest o putu za Emaus je divna slika za euharistijsko slavlje (liturgija riječi, lomljenje i dijeljenje kruha). Mi dolazimo na službu Božju kao ljudi koji su često u bijegu od samih sebe i pred istinom svog života. Isus nas želi pozvati da u Euharistiji opet pogledamo i shvatimo svoj život u svjetlu njegovih riječi i njegove oslobađajuće i rasvjetljujuće poruke.  Prepoznajmo uskrslog Isusa koji je u sakramentu Euharistije među nama prisutan na otajstven način.

Isus voli biti pozvan, voli doći u goste. „Evo stojim na vratima i kucam: blago onom tko mi otvori vrata, ući ću k njemu i večerat ću s njim“ (Otk 3,20). Umijemo li pozvati Isusa u goste: u pažljivu čitanju Sv. Pisma, u molitvi, u svetoj pričesti..? Kako bi Ga mogli prepoznati, nužno je da se na to pripremimo čitanjem i slušanjem Božje riječi. Poznata je Jeronimova izjava: „Tko ne poznaje Pisma ne poznaje Krista!“. No, samo čitanje Pisma nije dovoljno. Da bismo Božju riječ ispravno razumjeli, da nam ona postane jasna, potrebno je intimno zajedništvo s Isusom. Pričest je  najintimnije druženje s Kristom, po njoj postajemo zajedničari tijela i krvi Kristove.

I nadalje, Euharistija se pretvara u misiju. Učenici trče k svojima da im navijeste Krista Uskrsloga. Euharistija se na kršćanskom Zapadu i prozvala misom: stari izraz „Ite, missa est“ zapravo je značio: „Pođite u sav svijet!“ Budite na putu, Crkva u hodu.

Pretvorimo Euharistiju u misiju, a potom jedno i drugo u karitas, dobrotvornost. Istom kad su ugostili Neznanca, učenici su otkrili Krista Isusa. „Što god ste učinili... meni ste učinili“. (Mt 25,40.45) U dobrotvornosti se mi drugima iskazujemo kao Isus i u drugima poslužujemo Krista. Euharistija nas potiče na bratsku ljubav, pomaganje siromašnih, gladnih, bolesnih, starih, napuštenih, stranaca, doseljenika, zatvorenika. Upravo prema međusobnoj ljubavi, osobito prema najpotrebnijima, Krist će nas prepoznati kao svoje.

Majka Terezija: «Naša Euharistija je nepotpuna ako nas ne privodi tome da s puno ljubavi služimo siromasima».

Josip Stadler (utemeljitelj sestara Služavki Maloga Isusa): «Dan Gospodnji je i dan zajedništva s ukućanima i solidarnosti sa bolesnima i potrebitima».

Projekt Misionar Milosrđa

Biblijska razmatranja

  • 28. lipnja 2019.

    Prvo čitanje: Pnz 30, 10-14

    10kad poslušaš glas Jahve, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona, to jest kada se obratiš Jahvi, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom. 11Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. 12Nije na nebesima da bi rekao: 'Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je te nam je objaviti da je vršimo?' 13Nije ni preko mora da bi mogao reći: 'Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je te nam je objaviti da je vršimo?' 14Jer, Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš.

    Pripjevni psalam: Ps 69, 14.17.30-31.33-34.36ab.37

    14No tebi se molim, Jahve,
    u vrijeme milosti, Bože
    po velikoj dobroti svojoj ti me usliši
    po svojoj vjernoj pomoći!
    17Usliši me, Jahve, jer je dobrostiva milost tvoja,
    po velikom milosrđu pogledaj na me!

    30A ja sam jadnik i bolnik -
    nek' me štiti tvoja pomoć, o Bože!
    31Božje ću ime hvaliti popijevkom,
    hvalit ću ga zahvalnicom.

    33Gledajte, ubogi, i radujte se, 
    nek' vam oživi srce, svima koji Boga tražite.
    34Jer siromahe Jahve čuje,
    on ne prezire sužanja svojih.

    36Jer Bog će spasiti Sion
    - on će sagradit' gradove Judine -
    tu će oni stanovat', imati baštinu.
    37Baštinit će ga potomci slugu njegovih;
    prebivat će u njemu oni što ljube ime Božje.

    Drugo čitanje: Kol 1, 15-20

    15On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. 16Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno: 17on je prije svega i sve stoji u njemu. 18On je Glava Tijela, Crkve; on je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak. 19Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu 20i po njemu - uspostavivši mir krvlju križa njegova - izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.

    Evanđelje: Lk 10, 25-37

    25I gle, neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita: "Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?" 26A on mu reče: "U Zakonu što piše? Kako čitaš?" 27Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!" 28Reče mu na to Isus: "Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš." 29Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: "A tko je moj bližnji?" 30Isus prihvati i reče: "Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. 31Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. 32A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. 33Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se 34pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. 35Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: 'Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.'" 36"Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?" 37On odgovori: "Onaj koji mu iskaza milosrđe." Nato mu reče Isus: "Idi pa i ti čini tako!"

    Za duhovni rast Zdenčana

    Osnovna misao današnjeg evanđelja je kršćanska ljubav: ljubav prema Bogu i bližnjemu. To je temeljni zakon Kristov. Ljubav prema Bogu, mjeri se ljubavlju prema čovjeku. Isus to prikazuje u prispodobi o milosrdnom Samaritancu. Isus ovakvim govorom dolazi do čovjeka, do njegovih misli i osjećaja, do njegova razumijevanja. Budi emocije, bistri savjest, potiče na razmišljanje, pokreče ustaljenost, izaziva opredjeljenje i dobiva ispravan odgovor.

    Ovo evanđelje je poslanje, misija Zdenca, po uzoru na Isusa iz Nazareta, pomagati čovjeku, činiti ga sretnim.

    Isus nas pita «tko je moj bližnji»? Komu sam ja bližnji. Tko od mene očekuje pomoć? Tko mene treba i tko će ostati bespomoćan ako mu ja ne pomognem?

    Svakome od nas Isus upućuje riječi: «Idi pa i ti čini tako!» Svatko onaj tko se zanima za život vječni, za konačni cilj ljudskog postojanja, ne može zanemarivati bližnje i ne poznavati bližnje. Moj bližnji je svatko tko treba moju pomoć.

    Često propisane dužnosti nalaze se iznad srca i ljudskosti.

    On kaže: svaki čovjek ima moć biti ili postati drugome bližnji. Ne postoje granice. Sve ovisi samo o tome koliko je srce svakoga od nas tankoćutno i pozorno. Zapažamo li tuđu nevolju i jesmo li spremni priskočiti u pomoć, samo tako ispunjavamo volju Božju i nalazimo se na putu koji vodi u život.

    Spašavanjem čovjeka najbliži smo Bogu. Slični smo Isusu, a sličnošću s Isusom usrećujemo drugoga. Kaže nam: «Idi pa i ti čini tako! , odgovor za pravilno življenje i život vječni.

    Želimo da naš Zdenac bude prepoznatljiv po snažnom svjedočenju jedinstva između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu.
    Objavljeno u Godina C

Duhovne priče

Svjedočanstva iz misija

  • MISIJA TANZANIJA

    U okviru svog misijskog djelovanja u Tanzaniji, Zdenac provodi program pružanja pomoći starijim i nemoćnim osobama koje žive same. Trenutno u programu imamo 23 osobe starije životne dobi, a taj broj se iz dana u dan povećava. Potrebe su daleko veće od naših mogućnosti. Danas smo, zajedno sa djecom iz programa „Odgoj u solidarnosti“, odlučili posjetiti napuštene starce štićenike našeg programa, koji žive u širem području misijskog centra Ujewa.

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.