Razmatranje

Čitanja nam govore o našoj ljudskoj nevjeri, slabosti i oholosti. Grešni smo i slabi, često zatvaramo svoje srce Bogu i Božjoj milosti. Ograničeni smo i prolazni i to spoznamo jako brzo.

Bog nam dolazi ususret, govori nam na naš ljudski naćin iako ga često ne želimo čuti. Bog ne odustaje. Šalje nam svoje najdraže, vlastitog Sina, Isusa iz Nazareta.

Zdenčani, pazimo da ga ne prezremo i odbacimo. Krista nam Bog šalje da nas nauči živjeti po njegovoj mjeri. Bog za nas radi i po ljudima ali ga često ne prepoznajemo.

U prvom čitanju Bog kaže proroku Ezekielu: „Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene.“ Iako čovjek, Bog ga šalje među narod, po njemu govori. Želi da on bude onaj, koji narod tješi i opominje. Šalje ga u Božansku misiju.

Ovdje prepoznajemo misiju Zdenca. Bog šalje svakog od nas drugima da ih tješimo i dovodimo k njemu. Ne ide uvijek kako smo zamislili, ali ne smijemo odustajati.

Bog na poručuje po proroku: treba stvoriti novo srce i nov duh (18,31), odnosno sam će Bog dati „drugo“ srce, „novo“ srce i u čovjeka staviti „nov“ duh (11,19; 36,26).

Molimo da Bog zahvati naš život. Osluškujmo Božju riječ u svakom čovjeku, čujmo Božju riječ u svakom obliku koju On šalje.

Pavao nas uči da je samo jedan Krist, samo jedno naviještanje i spas po križu Kristovu.

Sjediniti se s Kristom možemo u istinskoj spoznaji vjere. Pavao brani svoje poslanje, ne spominje samo milosti koje mu Bog daje već i trpljenja. On priznaje svoju slabost i nemoć, ali se u isto vrijeme uzda u Božju milost koja daje snagu njegovoj ljudskoj slabosti.

Budimo poput Pavla, ne odustajmo kad ne ide kako smo zamislili. Uzdajmo se u Božju milost koja daje snagu.

U Pavla uočavamo i dozu poniznosti. Jesam li ja ponizna/an? Dozvoljavam li Bogu da me oblikuje?

U evanđelju i Isus doživljava neuspijeh. Učinio je mnogo dobroga, a opet sumnja i ne priznanje.

Samo su mislili da ga poznaju. Poslije ga prisvajaju.

Teško nam je prihvatiti, zbog egoizma, da Isus pripada svima, svakom čovjeku koji ga traži.

Nije učinio čudo u svom zavičaju. Zbog nevjere. Isus je ostao zapanjen zbog njihove nevjere.

Zdenčani, ne ponavljajmo njihovu pogrešku. Otvorimo svoja srca, tražimo Ga, čudimo mu se ali ne odbijajmo Ga.

Idimo putem kojim nas Bog vodi, na njemu ćemo upoznati ljude koji nas ne očekuju ali će nas primiti i prihvatiti. Zdenčani, da Božja Riječ ne bude uzaludna slušajmo, dopustimo da Riječ pronađe svoj put.

N.M.

Za duhovnu izgradnju Zdenčana

Bog je čovjeku dao najviši stupanj slobode i pravo izbora u svakom trenutku življenja. Prihvatiti Božju riječ znači izabrati najbolji put za sebe od sada do vječnosti ili ne prihvatiti je na vlastitu propast.

Ezekiel čuvši Božji glas, odaziva se. Zna da ga Bog šalje sinovima Izraelovim, ali njegov je zadatak delikatan. Mora govoriti narodu odmetničkom, sinovima tvrdokornog pogleda i okorjela srca. Slobodna poslušnost je odgovor Božjem glasu. Proročki poziv i poslanje proroka Ezekiela je teško i beznadno. Boji se da sve to neće imati smisla i neće donijeti nikakve plodove ali on je istovremeno svjestan da mora poslušati i prenijeti narodu Božju riječ. Ezekiel šalje narodu Božju riječ, a koliko će ona imati odjeka u narodu ovisi o svijesti pojedinca.

Apostol Pavao, čovjek izvanredne nadarenosti, pun milosti Božje u isto vrijeme ima "trn u tijelu", neka gadna bolest koja mu ometa vršenje službe. Moli Gospodina da ga oslobodi od toga a On ga tješi govoreći mu da je dovoljno što je u milosti Božjoj. Pavlu to da dodatnu snagu pa uživa u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Isusa Krista. Kaže:"Kada sam slab onda sam jak".

Ezekiel, Pavao, pa i sam Isus Krist imaju problema sa narodom koji je neposlušan Božjoj riječi.

Naš zadatak u Zdencu je naviještati Božju riječ gdje god da se nalazimo i zahvaljivati Gospodinu za svaki križ koji nosimo na tom putu.

Evanđelje nam donosi značajan događaj. Isus se vraća u svoj zavičaj Nazaret. Dolazi sa svojim učenicima kao učitelj. Bila je subota kada poče učiti u sinagogi. Slušaju ga i čude se, duboko u sebi, koliko mudrosti ima u njegovim riječima. Ali ne žele mu priznati snagu i moć koja se očituje tu pred njima. Oni vjeruju da Bog čini velika djela preko svojih proroka i da će Veliki Prorok kojeg očekuju to ostvariti. Isus je za njih običan čovjek jer znaju njegovo podrijetlo. Mnogi ga slušaju preneraženi. Postavljaju pitanje odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nazarećani Isusa prihvaćaju kao čovjeka , a ne kao Boga.

Isus se čudio njihovoj nevjeri te nije učinio ni jedno čudo, osim što je ozdravio nekoliko nemoćnika. Odatle i poslovica: „Nitko nije prorok u svom zavičaju“.

Nazarećani smo tako često i mi. Doživljavamo Isusa često kao čovjeka koji se miješa u naš privatni život, a mi ga želimo urediti bez njega.

Tek kad nastanu nevolje, one nas tjeraju da ga tražimo kao Boga kome je sve moguće i kojem dozvoljavamo da uđe u naš život na velika vrata i odmah da se dogodi čudo. Teško bi bilo odrediti našu nevjeru, a ona je Bogu itekako poznata. Vapijemo prema Bogu da umnoži našu vjeru...

Marija, volonterka Zdenca

Što se tiče čitanja od ove nedjelje - svi su nam „junaci“ bliski:

• Ezekijel-koji postaje prorok iako ne vidi perspektivu svom zadatku (jer što vrijedi govoriti narodu „tvrde šije˝ (bio on Židovski ili Hrvatski) ako svi idu u drugom smjeru).
• Razmatrajući Pavla i njegov „trn“... mislim se kako smo mi ljudi skloni sebe ili one kojima se divimo smatrati savršenima. Svetima. To je doista vrhunska zamka. Jer postavljajući ljude na pijedestal radimo od njih (ili od sebe) bogove. Što je onda moj „trn“? Ego, neumjerenost, oholost, nesposobnost... I Bogu hvala što to vidim. Bogu hvala da se ne uzoholim. Ta, što sam ja u stanju sama napraviti? Ništa! To najbolje pokazuje onaj dio mog života u kojem sam najmanje živjela uz Boga. A sada kada znam da se snaga u slabosti usavršuje samo mogu Bogu reći: evo ti moje ruke, moje noge, moje srce i glavu. Napravi nešto s tim i od toga, jer ja sama samo znam sijati sve veći nered u ovom svijetu. Ti si Snaga, ja sam Slabost – usavrši me.
• Isus u svom zavičaju. Poznajem obje strane ove priče. Prva je ona u kojoj ja znam sve o ljudima koji su prošli kroz moj život. Oni me ne mogu iznenaditi - jer ja ih poznam bolje nego što oni sebe poznaju i neću im dopustiti da me iznenade (Prorok bi rekao „kakva ispraznost i pusta tlapnja“). Negdje sam zamrznula te ljude u svom srcu i ne dopuštam da mi ispliva ljubav za njih. Druga strana priče je da ljudi isto tako ne dopuštaju meni da ih iznenadim. Ne dopuštaju da im pokažem nešto novo, da im ukažem na Istinu i Ljubav. Najteže je s onima koji te poznaju. Njih je najteže iznenaditi, njih je najteže otvoriti, njih je najteže mijenjati. Ili barem natjerati da te saslušaju, a ako li slušaju - da te doista i čuju...

A Zdenac? Zdenac je sve. Zdenac je Ezekijel u ovoj priči (jer poslani smo naviještati Radosnu vijest razočaranom narodu, narodu „tvrde šije“). Zdenac je Pavao jer je sastavljen od ljudi koji trebaju prihvatiti svoju nesavršenost baš kao i nesavršenost ostalih unutar Zdenca. Zdenac je Isus jer najteže je mijenjati - naše najbliže. Tješimo se. Snaga se u slabosti usavršava. Bogu hvala na tome.

Suzana